Dani nakon prvog i intenzivnog vala posjeta bili su teški i izazovni, a osim toga i sve duži, prvenstveno u mojoj glavi. Periode u danu kada ne bih imao društvo nisam mogao popunjavati nekim fizičkim aktivnostima kao i prije ozljede, poput odlaska na bicikl ili na trening odbojke, već bi se isključivo morao zabaviti i okupirati psihički. To je za mene, koji sam prije ozljede bio užasno hiperaktivan, aktivan i u mnogo sportova, bilo poprilično izazovno i nešto s čime se još nisam susreo.

U tome mi je možda i najviše pomogao laptop na kojeg sam se radi fizičkih ograničenja prije svega prvo trebao naviknuti. Sada sam po prvi put imao nešto što mogu raditi sam, što se nekome možda čini kao mala stvari, ali za mene je tada bila ogromna! Bio je to moj prozor u svijet i sredstvo koje mi je uvelike olakšalo život. Odvratilo me od hrpetine negativnih misli koje bi mi prolazile glavom kada bih vrijeme npr. provodio gledajući u strop. Ako sam već trebao ovako nastradati, onda sam to barem doživio u razdoblju gdje je tehnologija na tolikoj razini da osobi u mojem stanju koliko – toliko dozvoljava normalan život. Ne mogu uopće niti zamisliti kako su ljudi s mojom ozljedom živjeli prije tridesetak godina, ako uopće i jesu…

Naravno, u samom početku, na laptopu i internetu najviše sam tražio odgovore kojih je u to vrijeme, za razliku od danas, bilo vrlo malo. Rekao bih da su me u toplicama naučili ono osnovno, a ne zapravo pripremili na život koji me čekao po povratku kući. Kao i u autoškoli, gdje naučiš glavne stvari, dok istinski naučiš voziti tek nakon položenog ispita, u vlastitom aranžmanu.

Preko dana bi u stanu bilo prometno kao na aerodromu, dok sam u noćima pronašao istinski mir i vrijeme za sebe. Osim toga, krenuo sam intenzivno slušati glazbu za koju sam shvatio da me smiruje i pruža mi neki oblik meditacije i mira u glavi. Rekao bih da su mi te noći sa samim sobom pomogle da za početak postanem opušteniji, manje nervozan i da se naučim nositi sa situacijama u kojima ne mogu učiniti neke banalne stvari, poput toga da si narihtam jastuk ispod glave ili da si sa stolića pored kreveta uzmem za pit. Ono što me i dalje konstantno frustriralo jest moja nesamostalnost i provođenje vremena na društvenim mrežama na kojima bih gledao kako drugi uživaju, bave se sportom, putuju i žive život…

Naravno da sam sve to želio i ja, ali morao sam si u glavu usaditi da to više ne mogu, da se s time moram pomiriti, znati se s time nositi i pronaći neki svoj put, svrhu i strast. Bilo je logično da me nitko, barem ne u samom početku, neće pozvati na neki put ili recimo festival. Pobogu, pa niti ja još ništa nisam znao o svojem tijelu, potrebama i mogućnostima, a kamoli ostali. Nisam znao koliko dugo mogu sjediti općenito, kamoli u autu, nisam znao kako ću podnositi temperaturu ili da li netko u mojem stanju uopće može putovati avionom.

Iako sam ja imao svoje bitke, vjerujem da je i mojoj obitelji bilo teško naviknuti se na ovakav život i na to da mi je na neki način potreban konstantan „nadzor“ i briga. Bez obzira na to što su najosnovnije stvari o meni naučili u bolnici, doma je to bila posve drukčija priča, prvenstveno jer sada nisu imali pomoć osoblja iz bolnice. Za tuširanje i wc imali smo premalu kupaonu s tuš kabinom i kako bi obavio isto, majka, otac i sestra izvodili bi svakakve vratolomije.

Osim toga, trebalo je cijeli moj život, a i okolinu oko mene postaviti na noge, učlaniti se u udrugu, osigurati mi asistenta i vježbe, ispitati moja prava, riješiti problem neprilagođenog stana na četvrtom katu i mnoge druge stvari. Uz moje roditelje i sestru, puno su mi pomagali teta, bratić, a i prijatelji. Kako bi bilo bez svih tih ljudi danas ne znam, ali sigurno ne bih bio ovdje gdje jesam danas.

Kao što sam pisao i ranije, moji izlasci iz stana bili su limitirani četvrtim katom i organizacijom s obzirom na to da me do dole trebalo spustiti četvero ljudi, kao i dići nazad do stana. Uz to, bio sam limitiran i kateterizacijom što znači da kada bih morao mokriti, trebalo me je kateterizirati, a to je u tom trenutku jedino radila majka. Tako bih vani isključivo morao paziti koliko pijem ili bih se trebao iz svakog izlaska vratiti u određenom vremenskom periodu. Tu sam shvatio da ako želim živjeti koliko – toliko normalan život sličan onome prošlome, moram napustiti ideju o ikakvoj privatnosti, sramu ili ograničenju. Odlučio sam naučiti kateterizirati baš sve ljude koji su na to bili spremni i zahvaljujući tome povratiti djelić slobode.

Iako su stvari polako išle na bolje i počeo sam se privikavati na život u Zagreb, ne bih ja bio ja da me nešto ubrzo nije vratilo na tvorničke postavke. Naime, počeo sam imati stolicu nakon svakog pojedenog obroka i sve je doslovno počelo prolaziti kroz mene. To me prisililo da se vratim u pelene radi nepredvidljivosti, a to bi mi se događalo i pri svakom izlasku van. Bivajući u društvu, znajući da si se usrao u „gaće“, sjedeći u tome i pokušaj vođenja normalnog i pribranog razgovora, a da ostali znaju što se dešava bila je nova razina psihičkih bitaka u mojoj glavi. Cijela ta situacija poprilično me unazadila. Odlučio sam prestati izlaziti van jer nisam vidio smisao u tome da se prijatelji muče nositi me, samo da bih se ja pola sata nakon usrao i odlučio vratiti kući. Psihički me to totalno ubilo, dok sam fizički smršavio i postao iscrpljen. Srećom, par tjedana nakon, već kada sam polako počeo gubiti nadu i prestao vidjeti smisao ovog života, pronašli smo uzrok, a on je bio neki med kojeg mi je majka stavljala u čajeve.

Oporavivši se i od tog problema, polako je postajalo toplije što je nagovještavalo dolazak proljeća. Toplije vrijeme za mene je značilo i bolje raspoloženje i vreću motivaciju da izlazim van. Generalno nešto bolji, ali još uvijek nekako izgubljen od ovog stanja, ozljede i života, krenuo sam na svoju prvu fizikalnu terapiju, dobio sam prvog osobnog asistenta, a prijatelji su mi sve češće dolazili kako bih izlazio van. Neke sam naučio kateterizaciji što je značilo i duže izlaske. Iako sam jako cijenio te izlaske i svoje prijatelje, bio sam svjestan da će s vremenom to splasnuti i da u utrci s vremenom moramo pronaći stambeno pitanje za mene, na koji god način.

Ono što mi je dalo možda i najviše samopouzdanja od moje ozljede i povratka doma, bio je odnos koji sam iskusio s jednom djevojkom. Misleći kako to više nikada u životu neću iskusiti i u potpunom strahu od posljedica i reakcija, zahvaljujući njoj riješio sam se tog straha i na stvari počeo gledati optimističnije. Može se reći da sam sa svime time imao sreću u nesreći, jer mnogi dečki u mojoj situaciji nakon ozljede više nikada ne iskuse slično i povuku se u sebe. To iskustvo dalo mi je snage, volje i samopouzdanja za dalje.

Završetkom proljeća, moja se obitelj udružila i kupila mi stan na prvom katu iste zgrade i ulaza u kojem sam živio. Kako bi mi olakšali financijski, moji kvartovski prijatelji pomogli su s radovima, dok su klupski suigrači organizirali odbojkaški turnir u moje ime prikupivši mi sredstva za izgradnju lifta na mojoj terasi.

Čekajući početak radova u novom stanu, nakon svjetskog nogometnog prvenstva u Africi koje sam od a do pogledao na novom velikom televizoru, došao je red na novi veliki korak u mojem novom životu, a to je bilo ljeto i more. Bio je to novi veliki izazov za mene i moje tijelo, strah od nepoznatog, novi test i sljedeća stepenica u nadi da ću naučiti mnogo i napredovati…