Stiglo je ljeto, a s njime i visoke temperature zraka. Govori se o globalnom zatopljenju, a tome svjedočimo i vlastitim iskustvom svakodnevno. Iako ćete od urologa i u zimskim mjesecima čuti kako je potrebno uzimati dosta tekućine, to osobito vrijedi za velikih vrućina, a najbolji izbor tekućine je voda. Populacije u posebno naglašenom riziku od brzog gubitka tjelesne tekućine su mala djeca i starije osobe, a postoje i specifične bolesti koje zahtijevaju praktički ekscesni unos tekućine, kao i stanja u kojima bi takav unos tekućine mogao biti izrazito opasan i štetan.
Dehidracija je pretjerani gubitak tjelesne tekućine. Voda čini najveći udio gradivnih elemenata ljudskog tijela. Unosimo je u tijelo pijenjem i, manjim dijelom, hranom. Kad jasno osjetimo jaku žeđ, to je pouzdan znak da je već u tom trenutku organizam u značajnom manjku tekućine. Taj gubitak još neće značajno remetiti njegovo funkcioniranje, ali već i sam intenzitet tog osjećaja – žeđi – jasno upućuje na potrebu žurne nadoknade. Zanimljivo je kako osjećaj žeđi nestaje već nakon prve popijene čaše, iako se tekućina sasvim sigurno još nije uspjela distribuirati po tijelu.
Važno je znati na koje sve načine gubimo tekućinu iz tijela, a to je osobito važno u ljetnim mjesecima. Dakle, osim mokrenjem, znojenjem i stolicom, znatne količine tekućine gubimo i na dva gotovo neosjetna načina – samim disanjem i neosjetnim putem preko kože (perspiratio insensibilis). Taj put gubitka tekućine ne osjećamo kao znojenje. Vrijeme visokih temperatura okoline osobito pogoduje i dovodi do brzih gubitaka tekućine. Osobitu pozornost treba posvetiti maloj djeci i starijim osobama. Osjet žeđi, kao mehanizam upozorenja, kod njih nije tako jasno izražen kao kod mlađih ljudi, ali su gubici i dalje prisutni. Iako stariji mogu dobro podnositi stanje relativne hipohidriranosti, ono se kod njih vrlo brzo može pretvoriti u pravu dehidraciju s izraženim znakovima smetenosti, glavobolje, usporenosti, katkad mučnine i povraćanja (dodatni gubitak tekućine) te vrtoglavice, pa čak i ozbiljnijih neuroloških teškoća i ispada normalnih funkcija. Takva su stanja katkad i dramatična, ali prolazna ako je dehidracija jedini uzrok.
U uvjetima dehidracije (pa čak i ranije – u duljem stanju hipohidriranosti) češće i lakše nastaju mokraćne infekcije. Nadalje, u kroničnoj, dakle dugotrajnoj, hipohidraciji nastaju i oštećenja funkcije drugih tkiva i organa. Tako, na primjer, zglobovi nisu dovoljno „podmazani“, pa u takvim okolnostima kretanja dolazi do oštećenja hrskavičnog tkiva. U uvjetima hipohidriranosti načelno postoji i veća sklonost zgrušavanju te povećan rizik od tromboembolijskih komplikacija. Ranije su spomenuta stanja u kojima je potrebno uzimati i nekoliko litara vode dnevno, a jedan takav primjer je cistinurija – poremećaj metabolizma aminokiseline cistina koji dovodi do povećanog izlučivanja te tvari mokraćom (cistinurija) i stvaranja cistinskih bubrežnih kamenaca, koji su izuzetno tvrdi i najčešće zahtijevaju ponovljene kirurške zahvate. Nasuprot tome, bolesnici s izraženom slabošću i zatajenjem srčane ili bubrežne funkcije ne smiju uzimati veće količine tekućine.
Na kraju, zapamtite da čovjek gubi tekućinu i nevidljivim i neosjetnim putevima. Stoga je neobično važno, osobito u ljetnim mjesecima, ne čekati naglu pojavu osjećaja žeđi, nego kontinuirano uzimati dovoljnu količinu tekućine. Pri tome mislim na barem 2 litre tekućine dnevno za mlađe i osobe srednje životne dobi koje su tjelesno aktivne, pa su im i gubici veći. Za osobe starije životne dobi, ako srčana funkcija nije teško narušena, potrebno je dnevno popiti barem 1 do 1,5 litru vode. Načelno govorimo o neophodnih osam čaša dnevno, a kod mlađih i aktivnih osoba te onih koji se pojačano znoje (što je individualno) ili imaju određenu sklonost stvaranju mokraćnih kamenaca i mokraćnih infekcija, i više od dvije litre vode dnevno.
13.7.2026
