Sve više literature ukazuje kako poremećaji spavanja utječu na tijek i liječenje psihijatrijskih poremećaja. Iako se nesanica dugo smatrala simptomom depresije, čini se da ona utječe na tijek i odgovor na liječenje samog depresivnog poremećaja. Očekivalo bi se da će poremećaj spavanja nestati uz odgovarajuću terapiju antidepresivima zajedno s drugim simptomima depresivnog poremećaja. Iako se to sigurno događa u određenom stupnju, dostupni dokazi sugeriraju da se u 20-44% osoba s depresivnim poremećajem poteškoće sa spavanjem ne rješavaju unatoč primjeni standardnog liječenja antidepresivima. Čini se da je ova rezidualna nesanica također povezana s povećanim rizik od ponovne pojave depresije, kao i drugim komplikacijama uključujući smanjenu koncentraciju, pospanost i smanjenu sposobnost izvođenja zadataka.
Još je nekoliko načina kako nesanica ima negativan utjecaj na tijek depresije. Možda najvažniji i posebno zabrinjavajući jest to da može povećati rizik od suicidalnih ideja, pokušaja samoubojstva i samoubojstva. Do danas niz studija ukazuje kako je poremećaj spavanja povezan sa suicidalnim idejama ili dovršenim samoubojstvom. Poremećaj spavanja ima i druge štetne učinke na tijek depresije, a to uključuje sporiji odgovor na liječenje i niže stope remisije. Teži poremećaj spavanja također je povezan (neovisno o težini depresije) s lošijom kvalitetom života kod osoba s depresijom. Nekoliko studija pokazuje kako ciljano liječenje nesanice uz pružanje standardne terapije antidepresivima može poboljšati ne samo san, već i poboljšanje same depresije.
Potrebna su daljnja istraživanja kako bi se bolje razumio utjecaj terapije nesanice na ishod liječenja depresije. Unatoč tome, više linija istraživanja sugerira da poremećaj spavanja ima značajan utjecaj na depresiju i odgovor na antidepresive, te općenito govori o potrebi liječenja nesanice kod osoba s depresijom.
Relativno je manje istraživanja o utjecaju sna na tijek bipolarnog poremećaja. Međutim, nekoliko studija pokazuje da deprivacija spavanja pacijenata s bipolarnim poremećajem dovodi do predispozicije za razvoj manije. Na temelju toga pretpostavlja se da gubitak sna ima ulogu u razvoju manije tako da gubitak sna predstavlja predispoziciju za razvoj manije koja pak dovodi do daljnjeg gubitka sna u ciklusu pozitivne povratne sprege.
Ostaju nejasni mehanizmi kojima gubitak sna može kod pacijenata s bipolarnim poremećajem dovesti do razvoja manije. Kliničke implikacije ove hipoteze su da liječenje bipolarnih pacijenata treba uključivati intervencije kojima će se spriječiti narušavanje sna i produljenje vremena spavanja kao sredstvo za prevenciju i/ili liječenje manije. Iako ovaj pristup tek treba sustavno proučavati, vjerojatno nije slučajno da sve terapije za liječenje manije imaju značajne učinke na poboljšanje sna.
31.12.2024
