Od ostalih zaštitnih čimbenika važna je sposobnost prepoznavanja, razumijevanja i regulacije emocija. Problem socijalno anksiozne osobe nije samo intenzitet straha, nego i procjena da je anksioznost sama po sebi neprihvatljiva ili nepodnošljiva.
Psihološka fleksibilnost odnosi se na sposobnost djelovanja u skladu s vrijednostima i ciljevima, čak i kada su prisutne neugodne misli i emocije. To je posebno važno jer premda osoba može osjećati strah, ipak će otići na predavanje, upoznati novu osobu, prijaviti se za posao ili izraziti vlastito mišljenje.
Psihološka otpornost nije neosjetljivost na stres, nego sposobnost osobe da se oporavi od stresne situacije i prilagodi. Uključuje fleksibilno korištenje osobnih i interpersonalnih resursa te može biti osobito važna u razdoblju brojnih razvojnih tranzicija.
Zaštitni učinak kvalitetnih odnosa od iznimne je važnosti. Siguran odnos omogućuje iskustvo prihvaćenosti koje nije potpuno uvjetovano socijalnom izvedbom. Međutim, kod socijalne anksioznosti postoji paradoks: upravo osobe kojima je socijalna podrška posebno potrebna mogu imati najveće teškoće u njezinu traženju i korištenju. Zato je korisno razlikovati dostupnu socijalnu podršku od percipirane socijalne podrške. Objektivno postojanje ljudi koji bi pružili pomoć nije isto što i unutarnje uvjerenje osobe da im se može obratiti.
U nekih osoba socijalna situacija nije samo situacija mogućeg neuspjeha nego situacija kada se aktiviraju duboki osjećaji srama, inferiornosti i nedostatnosti. Pogled drugoga doživljava se kao potencijalno razotkrivanje neadekvatnog selfa.
Socijalnu anksioznost današnjih adolescenata i mladih nije moguće potpuno razumjeti bez digitalnog konteksta. Digitalna komunikacija može imati zaštitnu funkciju jer socijalno anksioznoj osobi omogućuje postupno uspostavljanje kontakta i pronalaženje zajednica kojima pripada. Istodobno može omogućiti izbjegavanje neposrednih socijalnih iskustava.
Društvene mreže dodatno intenziviraju socijalnu usporedbu. Mlada osoba vlastitu svakodnevicu uspoređuje s pažljivo odabranim prikazima tuđeg života. Broj reakcija, poruka i pratitelja može postati kvantificirani indikator socijalnog prihvaćanja. Kod vulnerabilnih osoba to može dodatno pojačavati osjećaj neadekvatnosti i strah od negativne evaluacije.
Stoga digitalnu komunikaciju ne možemo doživljavati kao isključivo štetnu, niti kao zaštitnu. Ključno pitanje jest ima li ona za konkretnu osobu psihološku svrhu proširivanja njezinog socijalnog svijeta ili postaje sredstvo izbjegavanja neposrednog odnosa?
20.8.2026
