Vrijeme čitanja članka: 2 minute

Ovdje ćemo navesti neke podatke općenito o značenju pojma derivacije urina kao i kirurškim mogućnostima njezine izvedbe. Pojam derivacije urina načelno označava izvođenje mokraćnog sustava na neko neprirodno mjesto pa je iz toga jasno da je kirurški postupak derivacije urina gotovo uvijek nužda, a ne izbor. Sam način izvedbe derivacije možda dijelom može biti izbor i bolesnika i operatera, ali načelno derivacija je nužda. Najčešći razlog derivaciji je opstrukcija mokraćnog sustava ili rak mokraćnog mjehura gdje je potrebno prvenstveno učiniti odstranjenje mokraćnog mjehura (lat. – cystectomia), a potom naći i kirurško rješenje i novi način za pohranu odnosno protok mokraće.

Govoreći u širem smislu, derivaciju mokraće predstavljaju i neke endoskopske kirurške procedure. To su perkutana nefrostomija (PNS), cistostomija pa i postavljanje dobule-J proteze. PNS se najčešće izvodi kod opstrukcije uretera mokraćnim kamenom, a označava postavljanje drenažnog katetera izravno u kanalni sustav bubrega i to pod vizualnom kontrolom ultrazvuka. Sličan je postupak i kod cistostomije kad se drenažni kateter postavlja u mokraćni mjehur izravno kroz prednju trbušnu stjenku, a postupak se izvodi kad nije moguće ili je kontraindicirano postaviti urinarni kateter prirodnim putem – kroz mokraćnu cijev.

Pa ipak, kad govorimo o derivaciji urina načelno mislimo na mnogo opsežnije i kompliciranije kirurške postupke nego što su ovi. Najčešći razlog odstranjenja mokraćnog mjehura, uz rijetku iznimku traume, je infiltrativni rak mjehura. To u muškarca podrazumijeva odstranjenje mjehura, prostate i sjemenih mjehurića, a u žene mjehura, maternice i jajnika uz resekciju vagine. U oba spola potrebno je učiniti i odstranjenje zdjeličnih limfnih čvorova (lat. – limfadenektomija), a potom učiniti i neki oblik derivacije urina jer više nema mokraćnog mjehura. Taj oblik derivacije mora zadovoljiti barem funkciju provoda mokraće, a u povoljnijim uvjetima i funkciju pohrane – imitirajući prirodni mokraćni mjehur.

Okvir ove kolumne ne dozvoljava širu elaboraciju, ali treba napomenuti kako se prilikom derivacije u nekom obliku uvijek koristi tanko i/ili debelo crijevo bilo kao provodnik ili rezervoar za mokraću. U tom smislu možemo razlikovati vanjske i unutrašnje derivacije, odnosno inkontinentne i kontinentne. Najčešće se radi o tzv. supravezikalnim derivacijama koje mogu biti inkontinentne ili, rjeđe, kontinentne uz uvjet višekratne dnevne samokateterizacije. Najčešće se koristi operacija po Bricekru koja podrazumijeva formiranje i definitivno postojanje urinarne stome – umjetno stvorenog otvora na prednjoj trbušnoj stjenci i trajno nošenje vrećice za izlučeni urin. Kontinentne derivacije imaju svoju povijest s početka XX stoljeća, a prva je bila spoj uretera i završnog dijela debelog crijeva (tzv. Coffey derivacija – ureterosigmoidostomija) koja je zbog metaboličkih i infektivnih komplikacija (radi spoja urinarnog i probavnog – fekalnog trakta) napuštena.

Danas se sve češće koriste metode formiranja „umjetnog mjehura“ (tzv. engl. – pouch – vreća) gdje se od tankog i/ili debelog crijeva formira zamjenski mokraćni mjehur. Takva tvorba zamjenskog mjehura može biti ortotopična i zamišljena kao kontinentna – na izvornom mjestu mjehura u zdjelici i spojena na uretru – ili ektopični rezervoar za mokraću s kontinentnim otvorom na prednjoj trbušnoj stjenci koji zahtijeva višekratno dnevno samokateteriziranje.