Zatajivanje srca spada u bolesti kojima raste prevalencije s povećanjem dobi bolesnika. Procjena je da se godišnje dijagnosticira oko 870 000 novih bolesnika sa zatajivanjem srca…
Zatajivanje srca spada u bolesti kojima raste prevalencije s povećanjem dobi bolesnika. Procjena je da se godišnje dijagnosticira oko 870 000 novih bolesnika sa zatajivanjem srca, a otprilike se javlja 10 bolesnika na 1 000 osoba u dobi iznad 65 godina života. Dijastolička disfunkcija srca karakterizirana je nenormalnom dijastoličkom rastezljivošću tj. povećanom rigidnošću lijeve klijetke i povećanim tlakom punjenja lijeve klijetke. Dijastoličku disfunkciju možemo ustanoviti u bolesnika sa sistoličkim zatajivanjem srca.
Također nalazimo dijastoličku disfunkciju srca u bolesnika sa simptomima zatajivanja srca ili u bolesnika s normalnom ili blago smanjenom istisnom frakcijom lijeve klijetke. Prema literaturnim podacima prevalencija dijastoličke disfunkcije srca je od 21,2% do 27,3% u općoj populaciji. U slučaju da bolesnici s dijastoličkom disfunkcijom srca nisu liječeni tada može bolest progredirati prema zatajivanju srca. U čimbenike rizika za progresiju bolesti prema zatajivanju srca s očuvanom istisnom frakcijom lijeve klijetke spadaju starija životna dob, arterijska hipertenzija, ženski spol i metabolički sindrom. Također su važne i druge pridružene bolesti kao što su fibrilacija atrija, oštećenje bubrežne funkcije, hiperlipidemija, kronična plućna opstruktivna bolest, sistemske upalne bolesti i kemoterapija koje su povezane s dijastoličkom disfunkcijom srca. Međutim, ipak su dvije bolesti najvažniji etiološki čimbenici dijastoličke disfunkcije srca. To su arterijska hipertenzija tj. povišeni krvni tlak i koronarna bolest srca.
Razlikujemo kardijalne i nekardijalne bolesti koje dovode do dijastoličke disfunkcije srca. U nekardijalne bolesti spadaju pretilost i šećerna bolest. U kardijalne bolesti spadaju stenoza aortnog zaliska, sve vrtste kardiomiopatija, perikardni izljev i konstrikcijski perikarditis. Precipitirajući čimbenici uključuju ishemiju miokarda, tahikardiju, srčane aritmije, volumno opterećenje srca, anemiju i infekciju. Loši prognostički čimbenici dijastoličke disfunkcije jesu starija životna dob, šećerna bolest, bolest bubrega i lošiji funkcijski stadij, tj. stadij 3. ili 4 prema funkcijskoj klasifikaciji Njujorškog kardiološkog društva, engl. NYHA.
Kod dijastoličke disfunkcije smanjena je rastezljivost lijeve klijetke, a gubitak miocita koji je povezan s povećanjem vezivnog tkiva miokarda rezultira smanjenjem rastezljivosti miokarda. Stupanj rastezljivosti miokarda određen je vanstaničnim odlaganjem kolagena i promjenom fenotipa kolagena. Hipertrofija lijeve klijetke odgovor je na tlačno i volumno opterećenje uz povećanje rigidnosti miokarda zbog zadebljanja i fibroze. Hipertrofija lijeve klijetke u bolesnika s očuvanom istisnom frakcijom može biti dokaz koncentričnog remodeliranja s relativnim zadebljanjem stijenki u odnosu na veličinu šupljine klijetke. Hipertrofija lijeve klijetke dužeg trajanja može utjecati na disfunkciju srca i značajno povećati rizik kardiovaskularnih bolesti. Hipertrofija lijeve klijetke težeg stupnja dovodi do smanjenja subendokardnog koronarnog protoka i do oštećenja sistoličke i dijastoličke funkcije. U nastanku dijastoličke disfunkcije srca važna je i neurohumoralna aktivacija s oslobađanjem vazokonstriktora koji također doprinose hipertrofiji i fibrozi miokarda. Prema rezultatima istraživanja i medijatori upale također oštećuju dijastoličku funkciju srca.
U zaključku možemo naglasiti da je dosta visoka prevalencija dijastoličke disfunkcije srca u općoj populaciji. Prevalencija je veća u bolesnika starije žiovotne dobi, u hipertoničara, dijabetičara i u koronarnih bolesnika. U idućem članku opisati ću dijagnostiku i terapiju dijastoličke disfunkcije srca.
29.11.2016