Vrijeme čitanja članka: 4 minute

Kamen mokraćnog mjehura je jedna od najstarijih dokumentiranih bolesti ljudskog roda. Ova bolest zaslužuje osobitu pažnju budući da je neizmjerno mučila čovječanstvo (oboljele, ali i liječnike i litotomiste) sve do sredine XIX. stoljeća…

Kamen mokraćnog mjehura je jedna od najstarijih dokumentiranih bolesti ljudskog roda. Ova bolest zaslužuje osobitu pažnju budući da je neizmjerno mučila čovječanstvo (oboljele, ali i liječnike i litotomiste) sve do sredine XIX. stoljeća kada joj se učestalost značajno smanjuje. Tako povijest medicine bilježi nalaz kamena u zdjelici ljudskih ostataka otkrivenih tijekom arheoloških iskapanja u Egiptu koji datira oko 4800 godina prije nove ere. Ta je bolest bila vrlo raširena i od nje su bolovale mnoge poznate osobe kao npr. Isaac Newton, Francis Bacon, Petar Veliki, Napoleon Bonaparte, George IV itd.

Bila je to poglavito bolest dječje dobi zbog nedostatne i loše prehrane, a upravo su dostupnost većih količina raznovrsne hrane, redovitost uzimanja i time promjene prehrambenih navika utjecale na smanjenje učestalosti kamena u mokraćnom mjehuru. Žene rijetko oboljevaju zahvaljujući povoljnijoj građi urogenitalnih organa (samo 2% svih oboljelih su žene) koja načelno, tijekom vremena, teži inkontinenciji, a ne retenciji mokraće (zaostajanje urina u mokraćniom mjehuru nakon mokrenja).

Tako je kamen mokraćnog mjehura danas većinom bolest starijih muškaraca u kojih već postoji predisponirajući faktor za otežano pražnjenje mokraćnog mjehura kao npr. uvećana prostata, striktura (suženje) mokraćne cijevi, divertikl mjehura (ispupčenje sluznice između  mišićnih niti stjenke samoga mjehura), skleroza (suženje) izlaznog dijela mokraćnog mjehura itd. Nastanak kamena u mokraćnom mjehuru kao posljedica uvećanja prostate smatra se komplikacijom povećane prostate te predstavlja apsolutnu indikaciju za kirurško liječenje – odstranjenje kamena i većeg dijela prostate koji priječi normalno mokrenje i pražnjenje mjehura. Kamen u mjehuru nastaje i kod nepokretnih ljudi zbog ozljede leđne moždine s posljedičnom uzetošću (paraplegija) donjih ekstremiteta. U njih postoji i poremećena funkcija mokraćnog mjehura  (tzv. neurogeni mokraćni mjehur) s neadekvatnim pražnjenjem mjehura te posljedičnom infekcijom što sve zajedno stvara povoljne uvjete za tvorbu kamena. Kamen u mokraćni mjehur može dospjeti i mokraćovodom iz bubrega ali je tada njegovo spuštanje redovito praćeno bubrežnim bolovima (renalne kolike), a kamen je dovoljno mali da se gotovo redovito može spontano izmokriti. Treba spomenuti i strana tijela koja se mogu naći u mokraćnom mjehuru, a tamo zaostanu nakon ranijeg kirurškog zahvata (fragmenti raznih katetera, ostatni neresorbirani kirurški konci, mrežice i drugi kirurški materijal) oko kojih se tijekom vremena formira kamen. Isto se dešava i sa stranim tijelom koje bolesnik sam uvede u mokraćni mjehur kroz mokraćnu cijev najčešće tijekom neuobičajenih seksualnih aktivnosti.

Primarni kamen mokraćnog mjehura nastaje u odsutnosti bilo kakve druge bolesti donjeg mokraćnog sustava koja bi mogla biti uzrokom njegovog nastanka. I danas se najčešće viđa u endemskim područjima Azije i Afrike u dječjoj dobi zbog nedovoljno proteina i vitamina u prehrani te povećane količine fosfatnih soli u mokraći. Nasuprot tome, sekundarni kamen mjehura nastaje uz ranije opisane organske zapreke pražnjenju mjehura što se pak najčešće viđa u muškaraca starije dobi. U mjehuru može nastati jedan veći kamen ili mnogobrojni manji kamenci.

Simptomi postojanja kamena u mjehuru su različiti, a najznačjniji je tzv. terminalna hematurija  osobito prilikom kretanja – mokraća postane krvava na samom kraju mokrenja. Uz to postoje znaci iritacije mokraćnog mjehura i to: učestalo mokrenje manje količine urina, bolni spazam mjehura provociran kretanjem, isprekidano mokrenje, urgencija – nagla neodgodiva potreba za mokrenjem, sve do urgentne inkontinencije. Ukoliko manji kamen upadne u početni dio mokraćne cijevi nastat će kompletna retencija urina – nemogućnost mokrenja, što predstavlja urgentno urološko stanje. Pored iritativnih postoje i opstruktivni simptomi mokrenja kao posljedica uveaćne prostate odnosno suženja mokraćne cijevi: naprezanje prilikom mokrenja, tanak i isprekidan mlaz mokraće, oklijevanje i čekanje na početak mokrenja. Svi navedeni simptomi se znatno pojačavaju kada se, uz povećanu prostatu, kamen i opstruktivno mokrenje pojavi i infekcija. Pa ipak nije sasvim rijetko da kamen u mjehuru raste i bez znatnijih simptoma ili njih bolesnik ne primijeti pa se dijagnoza kamena postavlja slučajno prilikom rentgenske ili ultrazvučne pretrage.

Na rentgenskoj snimci zdjelice gotovo polovina kamenaca u mokraćnom mjehuru nije vidljiva jer se većinom sastoje od kristala mokraćne kiseline. Međutim, iste te kamence, ukoliko nisu vrlo sitni, pouzdano će dijagnosticirati ultrazvučna pretraga mjehura. Tradicionalno, najpouzdaniji, iako ne i najugodniji, način dokazivanja kamena mokraćnog mjehura je cistoskopija.

Liječenje kamena u mokraćnom mjehuru svakako uključuje njegovo odstranjenje – endoskopskom ili klasičnom otvorenom operacijom, ali krajnji cilj, i jedini oblik uzročnog liječenja,  je otkloniti uzroke i stanja koja su dovela do nastanka kamena. U suprotnom je recidiv neizbježan. Endoskopskim zahvatima kroz mokraćnu cijev može se  kamen usitniti (upotrebom mehaničkih kliješta-litotriptor, elektrokinetičke ili ultrazvučne sonde ili pak laserom) pa djelom odstraniti dok će ostatak biti spontano izmokren. U istom aktu potrebno je učiniti i operativni zahvat kojim se otklanja uzrok nastanka konkrementa – endoskopska operacija prostate ili suženja mokraćnje cijevi, proširenje suženog vrata mjehura ili manjeg divertikla, svakako uklanjanje stranog tijela itd. Kod osobito velikih ili mnogobrojnih kamenaca potrebna je klasična otvorena operacija kojom se uklanja kamen ali istodobno i veći dio prostate ukoliko se prethodnim dijagnostičkim postupkom utvrdi da je uvećana prostata razlog opstrukcije toku urina i nastanku kamena. Jednako tako potrebno je odstraniti i veće divertikle mokraćnog mjehura jer oni retiniraju mokraću pa se kamen može formirati i unutar njih.

U bolesnika s paraplegijom, budući da kauzalno liječenje nije moguće, potrebno je katkad i višekratno kirurški odstranjivati nastale konkremente mjehura. U tih bolesnika, nakon odstranjenja kamena, od neobične važnosti su mjere prevencije recidiva kamena korištenjem obilne hidracije, čestim mijenjanjem prinudnog položaja u krevetu, adekvatni antimikrobni tretman prateće infekcije, medikamentozna terapija ovisno o tipu metaboličkog poremećaja koji pogoduje nastanku kamena i kemijskom sastavu samog kamena, kontrola i korekcija pH mokraće.