U skupini fobija važno mjesto zauzimaju specifične fobije, a odnose se na strah od specifičnih objekata ili situacija koje u osobi izazivaju reakciju tjeskobe sa svim karakterističkim simptomima.
Karakteristični simptomi su lupanje srca, pojačano znojenje, zujanje u ušima, drhtanje, otežano disanje, subjektivni osjećaj nedostatka zraka, osjećaj mučnine, vrtoglavicu itd. Osoba pokušava maksimalno izbjegavati izlaganje takvim objektima kako bi izbjegla ovaj izrazito neugodan osjećaj. Ponekad sama pomisao na mogućnost izlaganja onome što predstavlja izvor fobije dovodi do osjećaja tjeskobe. Ovisno o tome što predstavlja izvor fobičnog straha, postoje razlike u ograničenjima koja takva osoba ima radi izbjegavajućeg ponašanja. Razlika je u tome da li osoba pokušava izbjegavati objekte koje rjeđe ili češće susreće u životu, npr. da li se radi o strahu od određene životinje (zmije) ili o strahu od uzročnika zaraznih bolesti kada osoba mora izbjegavati veći broj situacija.
Popis fobija je izrazito dug, a ovdje ću nabrojati samo neke od njih: arahnofobija (strah od pauka), akrofobija (strah od visine), aerofobija (strah od letenja), amaksofobija (strah od prijevoznih sredstava), bacilofobija (strah od uzočnika zaraznih bolesti), hidrofobija (strah od vode), klaustrofobija (strah od zatvorenog prostora), ksenofobija (strah od stranaca), ofidiofobija (strah od zmija), zoofobija (strah od životinja), ablutofobija (strah od pranja i kupanja), agateofobija (strah od ludila), agorafobija (strah od otvorenog prostora i javnih mjesta), aklufobija (strah od mraka), antrofobija (strah od ljudi), autofobija (strah od samoga sebe), brontofobija (strah od grmljavine i munja), batrahofobija (strah od žaba), dentofobija (strah do zubara), fobofobija (strah od straha), gimnofobija ( strah od golotinje), hemofobija (strah od krvi), iatrofobija (strah od odlaska doktoru), izolofobija (strah od samoće), kinofobija (strah od pasa), misofobija (strah od prljavštine, stalno pranje ruku), nekrofobija (strah od smrti), patofobija (strah od bolesti), tafefobija (strah da se bude živ pokopan), tropofobija (strah od promjena), itd. Dakle, navedeni popis se nastavlja, a može se dogoditi da osoba istovremeno ima veći broj fobija.
Ovaj se poremećaj javlja dvostruko češće kod žena, a dob pojavljivanja razlikuje se ovisno o tipu fobije. Jedan od razloga za razvoj fobije može biti reakcija na stresni događaj. Može se dogoditi da je osoba doživjela ugriz zmije, što je dovelo do razvoja specifične fobije. Isto tako ako je osoba bila svjedok kada se takvo iskustvo dogodilo drugoj osobi, može razviti fobiju. Jedno od tumačenja jest da se radi o naučenoj reakciji, odnosno da dijete preuzme model ponašanja svojih roditelja. Ponekad se fobija može javiti bez ikakvog razloga. Pretpostavlja se da podlogu za pojavu ovog poremećaja predstavlja međusobna interakcija bioloških, genetskih i okolišnih čimbenika.
Ponekad ove smetnje spontano nestanu (češće kod djece), a kada je potrebno liječenje primjenjuje se kombinacija farmakoterapije (anksiolitici) i psihoterapije. Od psihoterapijskih tehnika najčešće se primjenjuju kognitivno-bihevioralna i kognitivna terapija. Postupcima izlaganja bolesnika se postupno izlaže objektu straha sve dok se taj strah ne počne smanjivati. Dakle, važno je ne izbjegavati te zastrašujuće situacije već se suočiti s onime što izaziva strah. Da takvo iskustvo ekspozicije ne bude preplavljujuće i time izazove još veći strah, izlaganje mora biti postupno – od onoga što najmanje plaši prema sljedećem stupnju koji predstavlja izvor intenzivnijeg straha. Isto tako važno je raditi na mislima koje izazivaju tjeskobu, razvijanjem spoznaje da je i u takvoj, zastrašujućoj situaciji, osoba sigurna. U takvim situacijama korisne su tehnike relaksacije i vježbe disanja koje pomažu u smanjivanju osjećaja tjeskobe. Svako novo izlaganje ojačat će spoznaju i osjećaj da se takve zastrašujuće situacije mogu preživjeti i da s vremenom predstavljaju sve manji izvor straha i tjeskobe.
23.12.2015
