Poremećaj osobnosti započinje u adolescenciji ili ranoj odrasloj dobi te postupno dovodi do lezija koja se odražavaju na kognitivnoj, afektivnoj razini, kontroli agresivnih pulzija te u interpersonalnim odnosima.
Mogu se prema svojim karakteristikama podijeliti na tri tipa:
- paranoidni, shizoidni, shizotipni
- antisocijalni, histironski, granični, narcistični
- izbjegavajući, ovisan, opsesivno komupulzivan poremećaj osobnosti
Karakterne osobine su obilježje svakog pojedinca u poimanju sebe i okoline te svojih svjetonazora.
Ukoliko dolazi do prenaglašenih pojedinih karakternih osobina koje ometaju svakodnevno funkcioniranje tada to smatramo poremećajem osobnosti. Tijekom sazrijevanja i starenja antisocijalni, granični, narcistični poremećaj blijedi, korigira se ponašanje, dok ostali perzistiraju.
Narcistični poremećaj osobnosti karakterizira prenaglašen osjećaj samouvažavanja i jedinstvenosti. Vlastita vrijednost se pretjerano naglašava uz izraženu egocentričnost. Nadalje se manifestira u odražavaju fantazija bezgraničnog uspjeha, moći, savršenosti, ljepote ili idealne ljubavi. Vjeruju da su “posebni” i da ih mogu razumjeti samo njima slični, odnosno ljudi koji imaju visok status u društvu. Zahtijevaju od drugih da im se prekomjerno dive, smatraju da su uvijek u pravu i očekuju da je okolina automatski suglasna sa njihovim željama. Prisutno je sebično iskorištavanje drugih za postizanje vlastitih ciljeva, uz nedostatak empatije. Ujedno često zavide drugima i vjeruju da drugi zavide njima te pokazuju arogantno, nadmeno ponašanje i stav. Ovakav tip poremećaja nešto je učestaliji u muškoj populaciji.
Zdrav aspekt narcizma je kada se uz roditeljsko usmjeravanje dijete pripremi asertivnom ponašanju uz izgrađeno samopouzdanje te realne ambicije. Taj pozitivni narcizam razlikuje se od negativnog, malignog narcizma kada je osoba usmjerena samo na sebe i svoje prohtjeve uz nedostatak empatije za okolinu.
Negativni narcizam je posljedica “narcističkih rana” kada osoba u doba sazrijevanja nije imala dovoljno gratifikacija te se stoga pojedinac sasvim okreće sebi kako bi funkcionirao, te bombastičnim ponašanjem prikriva osjećaj depresivnosti i unutarnje praznine. Pretjerano je naglašavanje te nerealna očekivanja, prisutna je zavist prema drugima uslijed vlastite nekompetentnosti.
Patološko psihološko funkcioniranje, kojima je poveznica narcizam, proizlazi iz činjenice da se narcistične osobe u svom okruženju žele prikazati u pozitivnijem svijetlu nego ga činjenično drugi doživljavaju te takvo pretjerano veličanje sebe i svojih postignuća dovodi do maladaptivnog funkcioniranja u interpersonalnim odnosima i neumitno do distresa na tom polju.
Narcistične osobe imaju tendenciju derogirati bilo kakvu negativnu kritiku i mogu biti izuzetno pogođeni lošom prosudbom drugih. Vjerojatno doživljavaju da drugi ne uviđaju njihovu briljantnost pa čak doživljavaju da je takav stav posljedica zavisti prema njima.
Zdrava osoba, aroganciju narcistične osobe tumači kao pridavanje važnosti te osobe sebi ali bez pokrića dok za razliku narcistična osoba arogantno ponašanje opravdava reakcijom na lošu prosudbu okoline i smatra da je arogantno ponašanje vezano uz poštovanje i status. Narcistične osobe sebe doživljavaju inteligentnima i otvorenom za nova iskustva. S druge strane narcistične osobe mogu biti svjesne svojih narcističnih težnji i negativnog učinka na okolinu te to dovodi do patnje zbog disharmonije koja se ispoljava anksioznošću i depresijom osobito u interpersonalnim odnosima. Partnerske odnose narcistične osobe također vrlo brzo prekidaju jer ne mogu premostiti jaz između doživljaja svoje veličine i negativne percepcije partnera.
U terapiji, nedostatak intrapsihičkog uvida može biti prepreka u napretku psihoterapijskog tretmana. Kao najbolji pristup je suočavanje sa doživljavanjem okoline i pokušajem supresije doživljaja vlastite reputacije i statusa.
Dijagnostički okvir koji se rabi, da bi verificirao patološki narcizam, uređen je prema DSM 5 kriteriju. Do tih kriterija došlo se sa pretpostavkom da poremećaj osobnosti može biti kategoriziran u neovisne skupine i neovisne kliničke sindrome. Rukovodeći se sa pretpostavkom da poremećaj osobnosti ima znatnu kliničku oscilaciju, takav višedimenzionalni pristup dozvoljava da patološka promjena osobnosti može reprezentirati u širokom rasponu uzimajući u obzir zdravu populaciju.
Funkcije mogu varirati u četiri dimenzije:
- Identitetu
- Doživljaju sebe
- Empatiji
- Intimi
Dodatno treba uzeti u obzir funkcioniranje osobe i s obzirom kako se pozicioniraju na skali: negativnog afektiviteta, nepovezanosti, antagonizma, disinhibicije, psihotičnosti. Eksploracija tih dimenzija skale omogućava kliničaru shvaćanje pacijenta u smislu načina na koji će mu pristupiti u daljnjem radu sa njime u smislu limitiranosti u pojedinim dijagnostičkim kriterijima na način da poboljša funkcioniranje tako da reducira simptome i time poboljša kvalitetu života. Takav način dopušta kliničaru da pristupi simptomima na nekoliko razina emocionalnog funkcioniranja je uspješnije negoli da se forsira identifikacija pojedinačnog poremećaja ukalupljenog u pacijentovu povijest i sadašnju prezentaciju poteškoća. Sistem je također koristan u identificiranju problema s obzirom na srodne poremećaje.
Shodno tome je važno utvrditi:
- Obiteljsku anamnezu kod osobe sa poremećajem osobnosti,
- Dobrobit medikamenata ili psihoterapijskog tretmana u osobe s poremećajem osobnosti,
- Potencijalni alati u tretiranju poremećaja osobnosti da se poboljša funkcioniranje na zadovoljavajuću razinu,
- Mogućnost usmjerenog istraživanja kako individualno pristupiti osobi sa poremećajem osobnosti, osobito kod narcističnog poremećaja osobnosti, gdje je osobito važno formirati terapeutski savez sa pacijentom što je presudno za pacijentovu prognozu.
3.6.2021
