Jedan od razloga zašto je 21. stoljeće najstresniji period u povijesti čovječanstva su društvene mreže.
Stres dolazi zbog iznimnog pritiska od lajkova i srčeka koji su za mnoge izvor validacije vlastita života. Osjećaj vrijednosti vlastita života je, doduše, uvijek bio pretjerano eksternaliziran, barem za moj ukus. Uvijek nam je bilo previše važno “što će selo reći”. Uvijek smo više stvari radili zbog drugih nego zbog sebe. Ali barem su ti drugi bili oni s kojima smo neposredno bliski i bilo ih je manje. Sada su ti drugi većinom anonimna gomila ljudi koje nikada nismo ni upoznali. A njihovo mišljenje, njihov lajk, njihovo srčeko, prečesto ima moć validacije naše vrijednosti. “Vrijedni smo onoliko koliko smo lajkani” – dominantna je teza novog svijeta. Svijeta u kojem odrastaju naša djeca, ali i mi sami. Jer kada mi kao roditelji ne bismo sebe validirali kroz feedback na društvenim mrežama, i naša bi djeca imala veće šanse othrvati se tome.
Dodatni stres stvara i osjećaj da moramo biti online ili ćemo nešto propustiti. Pitajte svoju djecu znaju li što znači FOMO i vjerujem da će većina dobiti potvrdan odgovor. Vi možda niste čuli za tu frazu, ali su je vaše stanice vjerojatno upoznale.
Ali ne samo da osjećamo stres zbog toga što dio osjećaja vlastite vrijednosti ovisi o tome kakvu smo validaciju dobili putem društvenih mreža, mi ponekad lučimo kortizol i dok iščekujemo kako će proći naš najnoviji post. I samo iščekivanje reakcije ima štetne posljedice.
Ako strepite što će reći online ili offline selo, vi ste zapravo pod stresom.
Ne toliko pod fizičkim stresom, ali svakako psihičkim koji se onda manifestira u vašem tijelu.
Izvori stresa su sveprisutni jer nam se stalno nameću sve viši standardi koje moramo zadovoljiti, društvo nas sve maštovitije uvjerava da nismo dovoljno dobri. A zahvaljujući tome što su društvene mreže postale primarna arena naše društvenosti, tom smo pritisku izloženi svake sekunde, gdje god bili. Uz pametne telefone superego nam se uvukao pod kožu ili je možda preciznije reći da nam je stalno na dlanu. Najdoslovnije moguće.
Jer činjenica da nam je cijeli svijet udaljen jednim klikom može imati mnogo pozitivnih, ali i negativnih značajki – eksterna validacija vlastite vrijednosti, ovisnost o tuđem mišljenju, stalna stimulacija brojnim sadržajima, notifikacijama…
Možda smo povezaniji sa svijetom, ali sigurno nismo sa sobom.
Sve nam je teže odvojiti vrijeme za samorefleksiju pa umjesto toga koristimo fejsorefleksiju – o sebi mislimo ono što drugi misle o nama.
I kao što sam već istaknuo, uvijek je to bilo djelomično tako. U društvenim znanostima oduvijek smo znali da dojam o sebi, u manjoj ili većoj mjeri, stvaramo ovisno o tome što drugi misle o nama. A treba istaknuti da je važnost tuđeg mišljenja obrnuto proporcionalna snazi našeg mišljenja o sebi. Drugim riječima, što imate čvršće mišljenje o sebi, to će vam biti manje važno što drugi misle o vama. I sve to nije ništa novo.
Ono što jest novo jest da su današnji suci sveprisutni, stanu vam u dlan i tako mogu stalno biti u glavi, a često ih uopće ne poznajete.
Prije ti je nešto o tebi dobacio prijatelj, pa onda rođak tri dana nakon toga, pa onda pet dana kasnije roditelj ili baka. A danas u nekoliko minuta možeš primiti 400 osuda ili prosudbi i to od ljudi koji te najčešće uopće ne poznaju. A nitko nas nije učio kako se nositi s time i to može imati zastrašujuće posljedice.
Dakle, prije je selo bilo manje, poznatije i nježnije, a sada je većinom anonimna nabujala gomila ljudi koja najčešće donese stav i prije nego što je upoznala ijedan jedini detalj našeg života. A dodatni je problem u tome što njihovo mišljenje, njihov lajk, njihovo srčeko ili njihova osuda prečesto ima moć validacije naše vrijednosti. “Vrijedimo ovisno o tome koliki se dio virtualnog sela slaže s nama” – dominantna je teza novog, vrlog svijeta.
Naravno da to stvara iznimne količine stresa i ono što je još važnije, taj je stres dugoročno u nama jer stalno dolaze nove notifikacije, sudovi… U trenutku kad vam je cijeli svijet stao u dlan, postalo je teže kontrolirati svoju glavu.
I to je samo jedan od razloga sveprisutnosti stresa u suvremenom društvu.
Bruno Šimleša (1979.) autor je 10 knjiga iz područja popularne psihologije i duhovnosti. Po struci je sociolog, a diplomirao je 2003. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Prijašnje knjige u kojima je fokus bio na odnosu prema sebi i ljubavi kao što su Ljubavologija i Škola života jedne su od najprodavanijih knjiga u Hrvatskoj i regiji. Njegovi su naslovi objavljeni i u Sloveniji, Srbiji, Makedoniji i Albaniji, a ukupno je prodano više od 200.000 primjeraka. (P)ostati zdrav je njegova prva knjiga s fokusom na zdravlje.
Tema nije odabrana slučajno jer više od 15 godina pomaže oboljelima od raka da se nose sa svim izazovima pa je dio tih iskustava prenio i u ovoj knjizi, ali se oslonio i na zaključke brojnih znanstvenih istraživanja koja dokazuju utjecaj uma na tijelo.
Udruga Sve za nju 2016. godine dodijelila mu je nagradu VAM zbog pomaganja onkološkim pacijentima i senzibiliziranja javnosti za probleme svih koji se bore s rakom. Kao malo dijete liječio se od trombocitopenije na Odjelu dječje hematologije i onkologije. Iz tog vremena pamti poseban odnos s doktorom Tiefenbachom čiji je pristup bio presudan faktor za kreiranje Bruninog odnosa prema zdravlju.
Dvije godine vodio je emisiju Svaki dan, dobar dan na Hrvatskoj televiziji i redovito surađuje s brojnim medijima u Hrvatskoj i regiji. U braku je 14 godina i ponosni je tata predivne dvanaestogodišnjakinje čijoj generaciji želi da se mudrije brine za svoje zdravlje što je glavni cilj ove knjige.
26.8.2024
