Vrijeme čitanja članka: 2 minute

Infekcija mokraćnog sustava najčešće nastaje fekalnom florom (npr. bakterijom iz crijeva – Escherichia coli) u izvanbolničkoj populaciji. Nasuprot tome postoje tzv. bolničke ili hospitalne infekcije mokraćnog sustava.

Hospitalnom infekcijom smatra se svaka ona infekcija koja nije postojala prije hospitalizacije, a nastala je kao posljedica nekog dijagnostičkog ili terapijskog postupka. Svaka veća bolnica ima svoju službu za nadzor hospitalnih infekcija. Oko 10% hospitaliziranih bolesnika razvije neku vrstu bolničke infekcije, a čak gotovo polovica tih infekcija otpada na mokraćne infekcije. Urinarni kateter je jedan od najčešće korištenih instrumenata i kateterizira se 1 od 10 hospitaliziranih. Unatoč sterilnom instrumentariju i aseptičnom postupku unutar pet dana od postavljanja katetera oko 30 % kateteriziranih ima mokraćnu infekciju, a nakon mjesec dana gotovo svi.

Hospitalne infekcije izdvajamo izvan okvira drugih infekcija stečenih u izvanbolničkim uvjetima, a osobito izdvajamo hospitalne infekcije u jedinicama intenzivnog liječenja. Razlozi su višestruki. U bolničkim uvjetima prevladavaju bakterijski sojevi koji su već razvili visok stupanj rezistencije na uobičajene pa i one manje korištene, u ovom kontekstu – potentnije – antibiotike.

To su sojevi E. Coli (osobito ESBL forma – engl., Extended Spectrum Beta Lactamases), Pseudomonas aeruginosa, Klabsiella pneumoniae, Enterococcus faecalis, Proteus mirabilis i drugi sojevi. Osim visokog stupnja antimikrobne rezistencije navedenih bakterija ovdje valja spomenuti i činjenicu kako se u jedinicama intenzivnog liječenja nalaze teško oboljeli pacijenti, nerijetko visoke dobi s mnogim komorbiditetima pa su, kao takvi, podložniji infekciji osobito rezistentnijim sojevima bakterija, a samo postojanje i liječenje takvih infekcija nerijetko rezultira i dodatnim komplikacijama.

Bakteriju prodiru u mokraćni sustav kateteriziranog bolesnika kroz sam kateter, ali i pored njega. Taj prodor se izbiva između katetera i oštećene sluznice mokraćne cijevi zbog samog postojanja stranog tijela – katetera. Spomenute bakterije imaju na svojoj površini specifične molekule (tzv. adhezini) koji omogućuju njihovim površinskim „dlačicama“ (fimbrije) da se zalijepe za površinu katetera i sluznice čineći takozvani biofilm. Taj je pak obložen hidrofilnim omotačem koji prekriva bakterijske kolonije. Već nekoliko sati nakon postavljanja katetera nalaze se tragovi stvaranja biofilma na površini katetera (ali i drugih intravenski postavljenih kanila), sluznice i u vrećici za urin. Rizik razvoja infekcije, sve do sepse, proporcionalan je duljini vremena u kojem je primijenjen urinarni kateter ili intravenska kanila (kolokvijalno – braunila).

Postojanje hospitalne infekcije začudno većinom prolazi asimptomatski, ali može poprimiti i vrlo teške kliničke slike sepse pa sve i do letalnog ishoda unatoč poduzetim mjerama liječenja. U bolesnika koji nose trajni kateter i koji se izmjenjuje svaka 3-4 tjedna, svakako postoji urinarna infekcija. Ako je ona asimptomatska ne preporučuje se upotreba antibiotika jer se takva infekcija izbjeći ne da, a kao posljedica razvijaju se još samo rezistentniji bakterijski sojevi. Posljednjih godina velika se pažnja posvećuje na proizvod nju katetera i braunila s antibakterijskim premazom koji bi trebao smanjiti nastanak i razvoj biofilma barem do sljedeće izmjene katetera (ili braunile) i postavljanja novog.