Shizofrenija je kronična duševna bolest koja je posljedica poremećenog biokemizma mozga i koja dovodi do poremećaja važnih psihičkih funkcija i ponašanja s izraženim oštećenjem socijalnog, radnog i obiteljskog funkcioniranja.
Kao teški duševni poremećaj shizofrenija bolesnicima onemogućuje razlučiti subjektivni doživljaj od objektivne stvarnosti, može posve opustošiti ličnost, pogađa jednog od stotinu ljudi, bez obzira na rasu, spol, obrazovanje i socijalni status, a njezine najčešće žrtve su mlađi ljudi u životnoj dobi od 16 do 30 godina.
Međutim i unatoč svemu tome navedenom o shizofreniji, današnje suvremene spoznaje omogućuju uspješno liječenje što za veliki broj oboljelih može značiti posve normalan život. Shizofrenija pogađa 1% opće populacije, karakterizira ju rani početak bolesti, nepoznata etiologija, kroničan i recidivirajući tijek, a troškovi liječenja iznose 2.5% sveukupnih troškova u zdravstvu.
Cijeli niz raznorodnih čimbenika igra ulogu kako u razvoju predispozicije (sklonosti) za bolest tako i u samom ispoljavanju i trajanju bolesti tako da možemo reći da je etiologija bolesti multifaktorijalna i ovisi o biološkim, psihološkim i socijalnim čimbenicima. Smatra se da bolesti nastaje zbog poremećaja na razini neurotransmitora u mozgu tzv. dopamina, ali dopaminska hipoteza nije uspjela objasniti mnoge aspekte shizofrenije kao i terapijske učinke antipsihotika pa je prihvaćena važna uloga i drugog neurotransmitora serotonina te smo dobili serotoninsko-dopaminsku hipotezu. Shizofrenija kao poremećaj je posljedica jedne složene disfunkcije i dezintegracije brojnih neurotransmitorskih sustava u mozgu: dopaminskog, serotoninskog, noradrenergičkog, kolinergičkog, glutaminergičkog, gabaergičkog, neuropeptidnog, itd.
Početak bolesti može biti nagao, ali obično je postupan, šuljajući. Javlja se obično između 16 i 30 godine života, kod muškaraca nešto ranije nego u žena. Postoje vrlo raznovrsna lica bolesti, pa bolest može dovesti do strašnog pustošenja ličnosti ili pak može doći do izvrsnog oporavka i normalizacije.
Ciljevi liječenja shizofrenije su otklanjanje pozitivnih i negativnih simptoma, povećati kvalitetu života i funkcioniranje bolesnika, poboljšati kognitivne sposobnosti, smanjiti recidive (hospitalizacije), smanjiti suicidalnost (depresiju), eliminirati ekstrapiramidalne nuspojave, zaustaviti shizofreni proces te reintegracija bolesnika u zajednicu.
Ono što je najvažnije jest spoznaja da što se ranije započne s liječenjem odnosno s primjenom antipsihotika, to je vjerojatnost povoljnog terapijskog odgovora i zaustavljanja shizofrenog procesa veća. Danas postoje teorije da je potrebno započeti s terapijom i kod same sumnje na shizofreni proces pa se govori o preventivnoj primjeni antipsihotika u prodromalnoj i premorbidnoj fazi bolesti.
Liječenje shizofrenije se sastoji od farmakoterapije koja predstavlja temelj uspješnog liječenja shizofrenije i neophodni preduvjet jer omogućuje smirivanje simptoma, postizanje kritičnog uvida u bolest te suradljivost i aktivnu ulogu pacijenta u procesu liječenja. Na nakon toga nužna je primjena u liječenju i psihoterapijskih tehnika, socioterapijskih tehnika i metoda, zatim psihoedukacija obitelji, prema potrebi obiteljska psihoterapija kao i individualna bihevioralna psihoterapija.
Liječenje je dugotrajno, najčešće doživotno. Razlikujemo tri faze u liječenju shizofrenije: fazu liječenja akutne epizode, fazu terapije održavanja, fazu profilaktičke primjene antipsihotika.
Farmakoterapija (lijekovi) za liječenje shizofrenije su antipsihotici. Kada govorimo o antipsihoticima znamo da postoje oni starije i novije generacije. Iako nema „idealnog“ antipsihotika, od takvog bi trebali očekivati kontrolu i pozitivnih i negativnih simptoma, djelotvornost u akutnim i kroničnim fazama, brzi početak djelovanja, očuvanje kognitivnih funkcija, dobar sigurnosni profil, omogućavanje socijalne integracije i poboljšanje kvalitete života shizofrenih bolesnika.
Postoje neke prednosti novih antipsihotika prema starijima, a to su nema značajnijih motornih ili afektivnih nuspojava pa je bolja suradljivost, manje je rehospitalizacija, bolja sposobnost sudjelovanja u psihosocijalnoj rehabilitaciji, bolje djeluju na poboljšanje negativnih simptoma, poboljšanje kvalitete života, izazivaju manje EPS (ekstrapiramidnih simptoma ili nuspojava), imaju širi spektar djelovanja, terapijski su djelotvorniji kod refrakternih pacijenata.
Kod liječenja shizofrenije najvažnije je izbjeći ponavljanje epizoda bolesti. Nakon prve epizode ako se prestane s farmakoterapijom 40 – 60 % pacijenata će doživjeti novu shizofrenu epizodu unutar godine dana, a čak 70 – 80 % unutar dvije godine. Stoga je nužno nastaviti s terapijom barem 1 do 2 godine nakon povlačenja simptoma prve epizode, a čak do 5 godina nakon druge epizode, kasnije i doživotno. Nova epizoda bolesti se može izbjeći primjenom antipsihotika u dovoljnoj dozi i dovoljno dugo vremena.
Klinički tijek shizofrenije možemo podijeliti na premorbidni period, prodromalni period, akutnu psihotičnu epizodu, fazu remisije te recidivi ili dekompenzacije koji dovode do kroničnog tijeka bolesti.
Rano započeto liječenje jedan je od osnovnih čimbenika bolje prognoze zato je vrlo važno rano uočavanje bolesti tj. prepoznavanje premorbidne i prodromalne faze. Prodromalna faza je razdoblje od početka bolesti kada još nema prominentnog psihotičnog simptoma, do pojave akutne psihotične epizode, traje obično 1-2 godine, a očituje se sporim i postupnim razvojem različitih simptoma i znakova (povlačenje iz socijalne sredine, neuobičajeno ponašanje, zapuštanje higijene, nedostatak inicijative, energije, afektivnog angažmana, emocionalna labilnost, povećanje anksioznosti, iritabilnosti, bijesa, nesanica, gubitak apetita, gubitak koncentracije, smetnje pamćenja, sumnjičavost).
Tijek shizofrenije može biti jako različit, neki pokazuju egzacerbacije i remisije, neki kronični tijek, a potpuni oporavak i povratak na premorbidno funkcioniranje nisu česti ako se epizode bolesti ponavljaju. Stoga je neophodno važno redovito i kontinuirano uzimanje farmakoterapije i lijekova koji sprečavaju recidive i ponovne epizode bolesti čime zaustavljaju shizofreni proces, sprečavaju kronificiranje tijeka bolesti te omogućavaju bolesnicima bolju integraciju u zajednicu, resocijalizaciju i bolje svakodnevno funkcioniranje na obiteljskom, radnom i socijalnom planu. Redovita i kontinuirana farmakoterapija i uzimanje antipsihotika uz psihosocijalne terapijske pristupe dovodi do potpunog funkcionalnog oporavka bolesnika kojemu danas i težimo u liječenju shizofrenije.
23.12.2015
