Kod hipohondrijskog poremećaja karakteristična je stalna okupiranost osobe idejom da boluje od jednog ili više ozbiljnih tjelesnih poremećaja, što u njoj izaziva izrazit strah od te/tih bolesti.
Kod hipohondrijskog poremećaja karakteristična je stalna okupiranost osobe idejom da boluje od jednog ili više ozbiljnih tjelesnih poremećaja, što u njoj izaziva izrazit strah od te/tih bolesti, odnosno bojazan da će se neke od tih bolesti razviti ili da je neka bolest koja je već prisutna, zapravo ozbiljna i neizlječiva. Takvo se uvjerenje javlja jer osoba pogrešno tumači fiziološke tjelesne senzacije ili funkcije koje su prisutne te uobičajene ili normalne pojave doživljava kao “nenormalne”, odnosno smatra da su one uzrokovane nekom tjelesnom bolešću koja se nalazi u podlozi.
Dakle, hipohondrijski se poremećaj može javiti kao posljedica pogrešnih interpretacija tjelesnih funkcija ili u slučajevima kada nije poznat točan medicinski uzrok određenih senzacija. Bolesnik biva u toj mjeri zaokupljen idejom da ga jepogodila teška bolest da distres koji to u njemu izaziva postaje vidljiv kroz otežano funkcioniranje u gotovo svim aspektima života.
Da bi se postavila dijagnoza ovog poremećaja, takvo uvjerenje osobe mora trajati najmanje 6 mjeseci, a postojanje medicinskog poremećaja mora biti isključeno. Isto tako, potrebno je isključiti da takva kriva uvjerenja ne dosežu razinu sumanute ideje te da se ne radi isključivo o fokusiranosti osobe na tjelesni izgled. Za postavljanje dijagnoze ovog poremećaja također moramo utvrditi stalnu prisutnost uvjerenja o postojanju najmanje jedne teške tjelesne bolesti (a kao “dokaz” oboljeloj osobi služe tjelesne senzacije koje su prisutne), premda je detaljnim tjelesnim pretragama isključeno postojanje tjelesnog poremećaja. Osoba također uporno odbija objašnjenja različitih liječnika o nepostojanju tjelesne bolesti.
Navedeno bolesnik sebi objašnjava time da liječnici još nisu uspjeli dijagnosticirati i potvrditi postojanje bolesti ili vjeruje da će se s vremenom njegova trenutno bezopasna bolest pretvoriti u drugu, ozbiljnu bolest. Bez obzira na sve učinjene pretrage koje mogu biti uredne, nije moguće razuvjeriti takvo vjerovanje i odagnati strah.
Uvjerenja koja traju kraće od 6 mjeseci, dakle ona koja su prolazna, obično su posljedica izloženosti nekom težem stresnom događaju, smrti ili teškoj bolesti bliske osobe. Takva hipohondrijska stanja uglavnom prolaze kada prođe i taj stres, no ponekad mogu imati kroničan tijek, ako se izloženost stresorima nastavlja.
Poremećaj je inače podjednako zastupljen kod muškaraca i žena, a može se javiti u bilo kojoj dobi, no najčešće između 20-te i 30-te godine. Obično je zastupljen kod 4 do 6 % opće populacije.
Pretpostavlja se da osobe koje razviju ovaj poremećaj imaju niži prag tolerancije na osjećaj tjelesne nelagode. Neke teorije smatraju da se radi o naučenom socijalnom modelu prema kojem osoba preuzima ulogu bolesnika te na taj način zapravo izbjegava određene neugodne obveze ili situacije. U skladu s navedenim, hipohondrijski poremećaj bi u stvari bio samo dio nekog drugog psihičkog poremećaja. Naime, pretpostavlja se da čak kod 80% bolesnika s ovim poremećajem istovremeno postoji depresivni ili anksiozni poremećaj.
Prema psihodinamskoj teoriji pretpostavlja se da se u podlozi nastanka ovog poremećaja nalaze agresivni porivi prema drugim osobama koji su potisnuti ili se samo „premještaju”, odnosno transformiraju u tjelesne simptome. Isto tako, hipohondrijski se poremećaj može tumačiti kao obrana od osjećaja krivnje ili kao izraz sniženog samopoštovanja osobe.
23.12.2015
