Vrijeme čitanja članka: 4 minute

Primarni cilj psihoterapije je  ublažavanje problema radi kojih pacijent traži psihoterapiju. Pacijentova vodeća smetnja postala nepodnošljiva kada je došao u terapiju.

Olakšanje simptoma

Primarni cilj psihoterapije je ublažavanje problema radi kojih pacijent traži psihoterapiju. Pacijentova vodeća smetnja postala nepodnošljiva kada je došao u terapiju a obično se smanji (poboljša) jednom kad je terapijski odnos siguran. Rjeđe je da netko dođe na psihoterapiju sa jedinstvenom i jasno određenom teškoćom. Ljudi rijetko na početku, u prvom susretu s terapeutom, svoj problem prezentiraju u detalje. Obično prvo iskušavaju terapijski odnos prije nego otvore svoju Pandorinu kutiju. U biti mnogi pacijenti čuvaju važne „tajne“ godinama od svojih terapeuta sve dok nemaju povjerenja da bi mogli tolerirati anksioznost koja dolazi sa otkrivanjem bilo kojeg područja dubokog srama. Ili dok im se nije dovoljno pomoglo u drugim područjima da imaju temelj za nadu da bi se promjena mogla dogoditi i u području njihove tajne.
Ljudi dolaze u analitičku terapiju jer žele riješiti stavove i osjećaje koji su u podlozi njihove ranjivosti na određeni simptom (npr.možemo pomoć nekome u njegovoj autodestrukciji ali treba dulje vremena da pacijent nema potrebu za autodestruktivnim ponašanjem.)
Osobe dolaze na psihoterapiju ne samo da bi dobile kontrolu nad svojom zabrinjavajućom tendencijom (pulzijom) nego da bi izrasli ili ovladali porivima koji uzrokuju takvu borbu oko kontrole (npr. muškarac koji ima afere želi biti u mogućnosti imati pod kontrolom svoje stalne fantazije i preokupacije oko afera).

Uvid

Rano u psihoanalitičkom pokretu smatralo se da je uvid i razumijevanje glavni put do emocionalnog zdravlje i to se mišljenje favoriziralo. Ključ je da ono što je nesvjesno postane svjesno i to je dovoljno za olakšavanje simptoma. Iako suvremeni analitičari i dalje smatraju razumijevanje, osobito afektivno nabijeno, od izrazitog terapijskog značenja također cijene brojne nespecifične faktore kao npr: terapeutovo tiho modeliranje realističnih i samopoštivajućih stavova, klijentovo iskustvo i internalizacija terapeutovog stava prihvaćanja i činjenici da terapeut preživi klijentove, na očigled toksična stanja panike i bijesa.
U posljednjih nekoliko desetljeća većina psihoanalitičke literature o tome što je lječidbeno u terapiji naglašava odnosne aspekte terapijskog iskustva u odnosu na tradicionalnu ideju (mišljenje) uvida. Pojam uvida se mijenjao tijekom vremena u smislu da je u početku uvid implicirao postizanje točnog razumijevanja osobne povijesti osobe i realistično razumijevanje motiva i životnih okolnosti osobe, a uz pomoć objektivnog i nepristranog kliničara. U ova postmoderna vremena termin implicira da pacijent i terapeut stvaraju zajedno, kroz njihovu združen subjektivitet i kvalitetu odnosa koji se razvija između njih, pripovijest koja „ima smisla“ (ili koja objašnjava) pacijentovu pozadinu (prošlost, podlogu) i poteškoće.  Unatoč detronizaciji (umanjivanju) uvida za analitičke terapeute, a i za većinu klijenata razumijevanje ostaje centralni cilj terapije.

Autonomija

Unutarnji osjećaj slobode je vjerojatno najdragocjeniji aspekt nečije osobne psihologije. Većina klijenata dolazi terapeutu zbog toga što je njihov subjektivni osjećaj autonomije kompromitiran, npr: kontrolirani su svojom depresijom, paranojama, fobijama … izgubili su osjećaj da su „kapetani svog broda“.
Poštovanje za kllijentov osjećaj osobne autonomije i trud da se taj osjećaj pojača u podlozi su tehnike standardne psihoanalitičke terapije.
Nastojanje da se poštuje, očuva i ojača klijentova osobna sloboda ima presedan u analitičkom tretmanu prema svim ostalim razmatranjima u analitičkom tretmanu. Terapeut će reagirati drugačije, konkretnijim, direktnijim pristupom jedino kao posljednje utočište, obično kada se radi o pacijentovom životu.

Identitet

Današnji klijenti dolaze na terapiju u potrebi da definiraju čak i njihov svjestan osjećaj onoga tko su i što su ( patologija našeg vremena … otuđenost, stranci, selidbe … nema konstantnosti objekta). Karl Rogers i Kohut su naglasili terapijske implikacije koje su široko proširene i sve prisutnije, težnje za osjećajem identiteta. Ljudi imaju potrebu da ih se razumije, da se zrcale da budu prihvaćeni i da budu validirani  u njihovom subjektivnom iskustvu. U nedostatku sigurnih i prije definiranih cjeloživotnih uloga koje nudi kultura, osjećaj onoga tko jesmo proizlazi iz unutarnjeg integriteta i autentičnosti, sposobnosti da živimo prema svojim vrijednostima i da budemoiskreni oko svojih osjećaja, stavova i motivacija. Izgrađivati osjećaj identiteta samo preko referenci (odnosa, veza) sa vanjskim svijetom može biti vrlo opasno kao što npr. mogu potvrditi ljudi koji su dobili otkaz na poslu koji ih je definirao ili se razveli od partnera koji im je davao životni smisao.
U nedostatku suportivne okoline ljudi često trebaju terapeutovu pomoć u svojim nastojanjima da iskuse i verbaliziraju tko su, u što vjeruju, kako se osjećaju i što žele.

Samopoštovanje

Čak i kod vrlo samouvjerenih ljudi samopoštovanje može biti vrlo krhko kao što može potvrditi bilo tko je u trenutku osjetio koliko brzo se raspoloženje može promijeniti, srozati ako smo, na primjer, suočeni sa neočekivanom kritikom. Čak je i uobičajene nivoe samopoštovanja teško postići u terapiji ( u odnosu što bi terapeuti željeli). Jedan od načina na koji se klijentovo samopoštovanje može pojačati tijekom terapije je terapeutova spremnost da bude viđen kao nesavršen (deidealiziran). Na taj način terapeut prenosi klijentu uvjerenje da ima kapacitet da mu pomogne unatoč tome što priznaje svoje pogreške i ograničenja. Jedan od glavnih doprinosa self psihologije psihoterapiji je deziluzioniranje (neminovnost pacijentovog deziluzioniranja terapeuta) i važnosti terapeutovog prihvaćanja odgovornosti za povremeni neuspjeh u empatiziranju. Za klijenta je obično novo iskustvo vidjeti da autoritet održi samopoštovanje dok priznaje nesavršenosti i ograničenja. To daje mogućnost klijentu da se može dobro osjećati oko svog „manje od savršenog“ selfa ili sebe. Postoji i drugi način na koji se samopoštovanje pojačava; iskreni odnos i terapeutovo prihvaćenje klijentovih anksioznih, tjeskobnih i „sramotnih“ dijelova sebe. Na taj način klijent „reprogramira sebe“  i dobije novi uvid da sve nije tako sivo (nije sva tako grozno kao što je mislio). 
Podrška realno osnovanog samopoštovanja (koje nije narcistično) nema baš puno veze sa govorenjem“lijepih“ stvari ljudima (upravo tada se ljudi mogu osjećati neshvaćenima).