Tijekom posljednjih trideset godina brojna su se istraživanja bavila svojstvima i djelovanjem vitamina C – nutrijenta sa snažnim imunomodulatornim djelovanjem koji naš organizam ne može sam proizvesti pa ga je nužno unositi hranom.
Tijekom posljednjih trideset godina brojna su se istraživanja bavila svojstvima i djelovanjem vitamina C – nutrijenta sa snažnim imunomodulatornim djelovanjem koji naš organizam ne može sam proizvesti pa ga je nužno unositi hranom. Velik broj živih bića u stanju je sintetizirati vlastiti vitamin C, međutim, ljudi, majmuni i zamorci ne mogu ga proizvesti jer im nedostaje enzim L-gulono-γ-lakton oksidaza.
Skorbut je poznat još od antičkih vremena, ali tek je otkriće povezanosti skorbuta i vitamina C dramatično smanjilo incidenciju ove bolesti. Sir James Lind je 1753. godine prvi put detaljno opisao prevenciju i liječenje skorbuta konzumacijom citrusnog voća (naranče i limuna) – puno prije nego što je prvi put izoliran vitamin C.
Zanimljiva je i povijesna priča o krumpiru, značajnom izvoru vitamina C, uz koji se veže i jedan bitan povijesni događaj – velika irska „krumpirova glad“. Naime, u razdoblju od 1845 do 1852. godine u Irskoj je zavladala „Velika glad“ kada je nasade krumpira napala gljivica plamenjača. U tom se razdoblju stanovništvo Irske smanjilo za 20 do 25 posto. Smatra se da je gotovo milijun ljudi preminuo od skorbuta i pothranjenosti ili emigrirao iz Irske jer se gotovo trećina stanovništva prehranjivala gotovo isključivo krumpirom.
Velik doprinos medicini u prvoj polovici dvadesetog stoljeća donijelo je otkriće vitamina C i spoznaja o njegovoj izuzetnoj važnosti i utjecaju na zdravlje ljudi. Vitamin C prvi je izolirao mađarski biokemičar i nobelovac dr. Albert Szent-Gyorgyi. Glad ovoga znanstvenika za otkrićem novog esencijalnog nutrijenta nagnala ga je na samoranjavanje kako bi izbjegao 1. Svjetski rat i posvetio se radu u laboratoriju. Čak 20 godina trajala su njegova istraživanja, da bi konačno 1927. godine uspio izolirati askorbinsku kiselinu. Nakon velikog otkrića, uslijedile su spoznaje o brojnim pozitivnim stranama ove molekule, posebice o ulozi vitamina C u sintezi kolagena i funkciji imunološkog sustava te o njegovoj antioksidacijskoj aktivnosti.
Dvostruki nobelovac, dr. Linus Pauling prvi je spoznao izrazitu važnost vitamina C u održanju snažnog imunološkog sustava. Sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća propagirao je znatno povišen dnevni unos vitamina C, čak nekoliko stotina puta viši od onog propisanog preporučenim dnevnim unosom. Smatrao je da povišen unos vitamina C prevenira i skraćuje trajanje obične prehlade. Iako je konvencionalna medicinska zajednica osudila ovakav Paulingov stav, ovaj veliki znanstvenik imao je značajan broj sljedbenika te je uživao povjerenje «običnih ljudi» koji su mahom isprobavali utjecaj visokih doza vitamina C na sebi i svojim bližnjima.
Linus Pauling pokrenuo je novu paradigmu u nutricionizmu, baziranu na optimalnom unosu, a ne na deficitu. Definirajući ortomolekularnu medicinu, Pauling je bio barem 25 godina ispred medicinske zajednice. Upravo zbog Paulingove smjelosti, vitamin C danas ima zasluženi status. Znanstvene studije koje su uslijedile, dokazale su da uloga vitamina C u očuvanju zdravlja prelazi granice prevencije deficita ovog vitamina, odnosno skorbuta koji je uzrokovan deficitom. Uz to što djeluje kao antioksidant, ima ključnu ulogu u jačanju imuniteta, a cijeli niz potencijalnih pozitivnih učinaka ovoga vitamina još se istražuje.
No bilo je i drugih, manje poznatih igrača koji su vizionarski utrli put primjeni vitamina C. Jedan od njih je i gotovo nepoznati Alfred Hess koji je davne 1920. godine sumirao seriju rezultata obdukcije u sljedeće napise; „pneumonija, lobularna ili lobarna jedna je od najčešćih komplikacija skorbuta i uzročnik smrti“ te „sekundarne pneumonije, obično bronho-pneumonije često se javljaju u mnogim slučajevima epidemije skorbuta i predstavljaju vodeći uzrok smrti“. Kasnije je komentirao kako je „infantilni skorbut zapravo nedostatak antiskorbutskog faktora (vitamina C) koji vodi ka razvoju skorbuta i istodobno predisponira razvoj infekcija (posebice onih respiratornog sustava)….slična podložnost infekcija susreće se i kod skorbuta u adultnoj populaciji“. Na samome početku 20. stoljeća, poljski biokemičar Casimir Funk, otac kovanice „vitamin“ primijetio je kako je epidemija pneumonije u Sudanu nestala uvođenjem terapije protiv skorbuta (vitamina C) koji se pojavio istodobno s pneumonijom.
Zbog ovih ranih opažanja, u prvim znanstvenim studijama, nedostatak vitamina C se povezivao s pneumonijom. Nakon identifikacije molekule, brojne su se studije usmjerile na primjenu vitamina C kod različitih infektivnih bolesti. Čak 148 studija provedenih na laboratorijskim životinjama pokazalo je da vitamin C ublažava ili prevenira infekcije izazvane bakterijama, virusima i protozoama. Ipak, najviše se istraživanja bavilo običnom prehladom.
Danas je vitamin C nezaobilazna supstanca za kojom posebno posežemo u hladnije doba godine kako bismo ojačali imunitet i ublažili simptome prehlade i gripe. EFSA (European Food Safety Agency) je odobrila čak 16 različitih zdravstvenih tvrdnji za vitamin C, što samo potvrđuje iznimnu znanstvenu utemeljenost djelovanja i korist za ljudsko tijelo.
4.1.2018
