Kaheksija je sindrom nenamjernog gubitka 5% ili više tjelesne težine unatrag godine dana uz prisutne sljedeće kliničko-laboratorijske faktore (barem tri moraju biti prisutna): snižen indeks tjelesne mase, umor, smanjena mišićna snaga, gubitak apetita, poremećaj biomarkera u krvi (snižen hemoglobin i serumski albumin, povišen interleukin 6 i C-reaktivni protein). Ona se može javiti u mnogim kroničnim bolestima, pa tako i kod kroničnog srčanog popuštanja. Osobito su pod većim rizikom osobe starije životne dobi. Nastaje uslijed neravnoteže energetskog unosa i potrošnje energije u organizmu.
Često osobe s kroničnim srčanim popuštanjem unose znatno manje kalorija putem hrane, ali također smanjena je i apsorpcija hranjivih sastojaka u crijevima zbog često prisutnog edema crijevne stijenke u tih bolesnika. Osim ovih uzroka uočen je poremećaj ravnoteže kataboličkih i anaboličkih procesa u organizmu, imunološkog i endokrinog sustava, aktivirana je osovina renina, angiotenzina i aldosterona što može dovesti do pojačane razgradnje bjelančevina u mišićima. Kod bolesnika sa srčanim popuštanjem i kaheksijom nailazimo na povišenu razinu upalnih citokina (TNF-α, Il-1, IL-6). Visoka razina TNF-α može biti kardiotoksična. Uslijed endokrinih promjena kod bolesnika sa srčanim popuštanjem i kaheksijom povišene su vrijednosti leptina, adiponektina, kortizola, hormona rasta, adrenalina, noradrenalina.
U kaheksiji je najočitiji gubitak tjelesne mase koji primarno zahvaća skeletne mišiće. Propadanjem mišićne mase gubi se snaga i funkcija mišića što zovemo sarkopenija. Dominantan simptom koji bolesnici osjećaju je umor. U kaheksiji kod bolesnika sa srčanim popuštanjem dolazi i do propadanja srčanog mišića. Kaheksija osim mišićnog tkiva zahvaća i koštano i masno tkivo. Kod bolesnika sa srčanim popuštanjem i razvijenom kaheksijom možemo jasno utvrditi sljedeće antropometrijske varijable: smanjena tjelesna masa, smanjen indeks tjelesne mase, manji obujam struka i kukova, manji opseg nadlaktice, smanjen kožni nabor.
Ovo su jednostavna mjerenja kojima možemo postaviti dijagnozu kaheksije. U svrhu postavljanja dijagnoze i praćenja bolesti mjere se i biomarkeri u serumu: proteini sarkomere (aktin, miozin, troponin, tropomiozin), upalni citokini (TNF-α, Il-1, IL-6), hormoni (leptin, adiponektin). Koristimo i složenije dijagnostičke testove kad je to potrebno, a osobito u praćenju koštane i mišićne mase: denzitometrija, pletizmografija, kompjuterizirana tomografija, magnetska rezonanca, ultrazvuk. Ovisno o općem stanju bolesnika i njegovim mogućnostima, u svrhu funkcionalne procjene može se preporučiti ergometrija, odnosno test opterećenja. U tu svrhu se može preporučiti jednostavnija metoda mjerenja snage ručnog stiska.
U terapiji kaheksije bolesnika sa srčanim popuštanjem temelj je tjelesna aktivnost koja mora biti prilagođena mogućnostima bolesnika. Redovitim vježbanjem ograničava se daljnji gubitak mišićne snage. Inhibitori angiotenzin konvertirajućih receptora i blokatori beta receptora koji se inače koriste u liječenju srčanog popuštanja, imaju koristan učinak u sprječavanju gubitka mišićne mase, ali i u prevenciji kaheksije kod srčanog popuštanja. Primjenjuju se i odgovarajući dodaci prehrani (aminokiseline, vitamini). I dalje se istražuju lijekovi koji bi djelovali na sintezu i razgradnju bjelančevina.
3.10.2024
