Disekcija aorte nastaje zbog uzdužnog rasijecanja slojeva stijenke aorte. Zbog odjeljivanja središnjeg dijela stijenke aorte kojeg nazivamo medija nastaju dva lumena aorte.
U pravom lumenu registrira se protok krvi, dok je u lažnom lumenu protok krvi oskudan ili ga uopće nema. Protok krvi u lažnom lumenu ovisi o trajanju bolesti i o broju i veličini komunikacija između pravog i lažnog lumena. Što se tiče dimenzija pravi lumen je obično uži od lažnog lumena. Oko 80% bolesnika s disekcijom aorte ima arterijsku hipertenziju tj. povišeni krvni tlak.
Osim povišenog krvnog tlaka postoje i brojni drugi činitelji rizika za disekciju aorte. Važni činitelji rizika jesu ateroskleroza aorte, bikuspidna valvula aorte, koarktacija aorte, arteritis i bolesti vezivnoga tkiva u koje ubrajamo Marfanov sindrom i cističnu nekrozu medije aorte. Osim ovih činitelja važno je napomenuti traumu prsnog koša u prometnim nezgodama. Iznimno rijetko disekcija aorte može nastati kao komplikacija invazivnih dijagnostičkih i interventnih zahvata i nekih kirurških zahvata.
Simptomi akutne disekcije aorte jesu naglo nastala bol u prsima sa širenjem u vrat, leđa, u jednu ili obje ruke te u noge ovisno o lokalizaciji disekcije. Kod disekcije aorte može nastati potpuno ili djelomično začepljenje arterija koje izlaze iz aorte što uzrokuje simptome kao što su nesvjestica, slabost ili potpuna oduzetost polovice tijela ili oduzetost nogu. Neki bolesnici s disekcijom aorte mogu imati i moždani udar ili akutni infarkt srca.
U dijagnostički postupak pripadaju anamneza, klinički pregled, EKG, Rtg pluća i srca, transtorakalna i transezofagusna ehokardiografija, MSCT (multislice CT ), magnetna rezonancija (MR) i aortografija. Rtg snimka pluća i srca može utvrditi proširenje torakalne aorte ili proširenje sjene srca koje može biti uslijed nakupljanja krvi u perikardu.
Osjetljivost transezofagusne ehokardiografije za dijagnozu disekcije aorte je 97-100% i specifičnost 91-97%, a osjetljivost MSCT je 83-100% i specifičnost 90-100% te osjetljivost MR 96% i specifičnost 100% prema podacima iz literature. Disekcija aorte u većini slučajeva (oko 65%) počinje blizu aortne valvule te može uzrokovati insuficijenciju aortne valvule i zatajivanje srca. Oko 10% dieskcija lokalizirano je u luku aorte, a oko 10% u silaznom dijelu aorte.
Određivanje D-dimera u serumu ima dijagnostičku vrijednost za disekciju aorte uz visoku osjetljivost (99-100%) i nisku specifičnost (34-67%) prema literaturnim podacima. Povišene vrijednosti D-dimera kao raspadnog produkta fibrinogena nalazimo i u drugim patološkim stanjima kao što su akutni infarkt miokarda, plućna embolija, razna infektivna stanja, karcinom i u poslijeoperacijskom periodu. Određivanje troponina T ili I služi nam za dijagnozu akutnog infarkta srca u disekciji aorte.
Prema lokalizaciji disekciju aorte dijelimo na dva tipa prema Stanford podjeli. Disekcija tipa A zahvaća samo uzlazni dio aorte, a disekcija tipa B zahvaća silazni dio aorte. Temeljem ove podjele određuje se način liječenja koji može biti medikamentni i/ili kirurški ili implantacija endovaskularnog stenta. Disekcija tipa A zahtijeva žurno kirurško liječenje, a disekcija tipa B je za konzervativno medikamentno liječenje ili za implantaciju stenta. Još se koristi podjela disekcije aorte na tri tipa po DeBakeyu.
Cilj liječenja je uklanjanje boli koja je obično jakog intenziteta, reguliranje krvnog tlaka, stabiliziranje nestabilnih bolesnika i prevencija rupture aorte i ishemije visceralnih organa. Liječenje disekcije torakalne aorte provodi se u bolnici u koronarnoj jedinici ili jedinici intenzivne skrbi ili na odjelu kardijalne kirurgije. Smrtnost od akutne disekcije aorte tipa A vrlo je visoka i raste otprilike 1-2% na sat u prvih 48 sati trajanja bolesti i oko 70% u prvom tjednu bolesti u neoperiranih bolesnika. Zbog visoke smrtnosti potrebna je hitna dijagnostička obrada i odluka o načinu liječenja. Danas je transezofagusna ehokardiografija prihvaćena kao dijagnostička metoda prve razine (first-level) za akutnu disekciju aorte.
Ova dijagnostička metoda korisna je i u dugoročnom praćenju bolesnika nakon medikamentne i/ili kirurške terapije ili implantacije stenta radi procjene uspjeha liječenja i detekcije mogućih kasnih komplikacija.
23.12.2015
