Aneurizma može nastati na bilo kojoj krvnoj žili, ali najčešća je na aorti, glavnoj krvnoj žili koja izlazi iz srca i dovodi krv u ostatak tijela.

Aneurizma je proširenje aorte nastalo zbog slabosti njene stijenke. Aneurizma može nastati na bilo kojoj krvnoj žili, ali najčešća je na aorti, glavnoj krvnoj žili koja izlazi iz srca i dovodi krv u ostatak tijela (1). Torakalna aorta ima četiri glavna segmenta: korijen aorte, uzlaznu aortu, luk aorte i silaznu aortu. Korijen aorte čine aortni zalistak i ušća koronarnih arterija. Uzlazna aorta započinje točno iznad korijena aorte i putuje prema glavi, iznad srca čini luk iz kojeg izlaze grane za dotok krvi u mozak i ruke. Na luk se nastavlja silazna aorta, a prolaskom kroz dijafragmu postaje trbušna aorta.

Normalna veličine ascedentne aorte je < 34 mm kod žena i < 40 mm kod muškaraca i u prosjeku raste 0,7 mm kod žena i 0,9 mm kod muškaraca u svakoj dekadi života. Normalan promjer aorte ovisi i o dobi i veličini tijela (2).
Aneurizma se odnosi na proširenje aorte koje iznosi 1,5 puta veće od predviđenog (3). Nema jasne granice između dilatirane i aneurizmatski proširene aorte zbog izražene varijabilnosti u normalnoj veličini aorte.
Najčešće mjesto torakalne aneurizme aorte (TAA) nalazi se u korijenu aorte i / ili uzlaznoj aorti. TAA može nastati i u silaznoj torakalnoj aorti i rjeđe, u luku aorte. Najčešči uzrok TAA je cistična degeneracija medije zbog degradacije elastičnih vlakana što se javlja obično u dobi od 60-70 godina. Ateroskleroza ili nakupljanje plaka u stijenki aorte također mogu dovesti do stvaranja aneurizme tijekom vremena. Provocirajući čimbenici su hipertenzija i pušenje. U mlađih bolesnika TAA je često posljedica genetskog uzroka. Tu spadaju poremećaji vezivnog tkiva kao što je Marfan sindrom, Loeys-Dietzov sindrom i vaskularni Ehlers– Danlos sindrom. TAA je česta kod žena s Turnerovim sindromom. Najčešća kongenitalna greška udružena s TAA je bikuspidna aortna valvula. Drugi rijeđi uzroci nastanka TAA su upalne bolesti stijenke poput Takayasu arteritisa, arteritisa gigantskih stanica i sifilisa . Nadalje mogući uzrok TAA je trauma, najčešće zadobivena u prometnoj nezgodi ili u kontaktnom sportu.

 Određene fizičke značajke bolesnika poput rascjepa nepca, široko razmaknutih očiju, dugih prstiju i abnormalno fleksibilnih zglobova mogu ukazivati na genetski uzrok TAA i zahtijevati genetsko testiranje. Na primjer, ako se na temelju fizičkih značajki sumnja na Marfanov sindrom može se izvesti testiranje gena FBN1. Genetsko testiranje može pomoći u dijagnozi ili isključiti druga stanja kao što su Loeys-Dietz i krvožilni Ehlers-Danlos sindrom. Rodbina prvog stupnja (roditelji, braća, sestre i djeca) bolesnika s TAA-om se treba pregledati jer obiteljske studije su otkrile otprilike 20% vjerojatnosti da drugi rođaci prvog stupnja imaju TAA (4). Obično se radi ehokardiografija, posebno u rodbine bolesnika s Marfanovim sindromom ili bikuspidnim aortnim zaliskom.
Većina ljudi s TAA nema simptome. TAA se obično nađu slučajno kad se bolesnik podvrgava slikovnoj studiji iz drugog razloga. Aneurizma korijena aorte može dovesti do insuficijencije aortnog zalistaka, pa se prilikom fizičkog pregleda može čuti srčani šum.
Najozbiljnija komplikacija TAA je disekcija ili ruptura aorte. Ruptura TAA se prezentira simptomima jake boli u prsima ili leđima, niskim tlakom, šokom i najčešće je fatalna. Većina bolesnika doživljava iznenadnu oštru i razdiruću bol u prsima kod disekcije uzlazne aorte (tip A). Kod disekcije silazne aorte (tip B), bol može biti više u gornjem dijelu leđa ili u abdomenu. U obje vrste disekcije bol se često opisuje kao najjača bol koju je pacijent ikada doživio. Ostali simptomi disekcije aorte uzrokovani smanjenjem protoka krvi u tijelu uključuju nesvjesticu, mučninu / povraćanje, znojenje, kratkoću daha ili bol u nogama.

Zbog nedostatka protoka krvi u srce ili mozak uz disekciju se može pojaviti srčani udar, zatajenje srca ili moždani udar. Drugi znakovi disekcije aorte uključuju novonastali šum srca, slab periferni puls ili razlike krvnog tlaka između desne i lijeve ruke, te razlike pulseva na ekstremitetima (5). Nažalost postavljanje dijagnoze disekcije aorte kada pacijenti nemaju tipične simptome može značajno kasniti.
Najčešće korištena slikovna metoda za dijagnozu aneurizme i disekcije je transtorakalna ehokardiografija (TTE). Diskeciju silazne aorte može se dokazati transezofagealnom ehokardiografijom (TEE). Ehokardiografija je korisna u procjeni korijena aorte, ali može propustiti aneurizme uzlazne aorte, luka i silazne aorte. Računalna tomografska angiografija (CTA) ili magnetska rezonantna angiografija (MRA) su definitivni slikovni testovi za dijagnosticiranje i mjerenje TAA. Nedostaci CTA uključuju izloženost zračenju i potrebu za intravenskim kontrastima koje neki pacijenti ne mogu primiti zbog alergije ili smanjene funkcije bubrega. Nedostaci MRA su upotreba nefrotoksičnog gadolinija za kontrast, trajanje testa (45–60 minuta) i neugodnost, posebno za pacijente koji su klaustrofobični. Ako se otkrije TAA, treba snimiti i abdominalnu aortu radi moguće prateće aneurizme trbušne aorte. Pacijenti s TAA također imaju povećan rizik za razvoj aneurizmi mozga. Međutim, uloga probira aneurizme mozga nije jasna.
Medicinski tretman TAA ovisi o njenoj lokaciji i uzroku. Općenito, lijekovi za usporavanje rasta TAA-a su ograničeni.

Lijekovi za liječenje krvnog tlaka koji blokiraju beta receptore usporavaju brzinu rasta i smanjuju šansu za smrt kod određenih bolesnika. Beta blokatori djeluju smanjujući stres na zidu aorte. Pokazano je da u bolesnika s Marfanovim sindromom lijekovi za krvni tlak, poput losartana, blokatora receptora za angiotenzin mogu usporiti stopu rasta aneurizme aorte ometajući signalizaciju proteina TGFbeta (6). Krvni tlak treba održavati što bliže normalnoj vrijednosti (tj. ⩽ 120/80 mmHg) (7,8). Aneurizme luka i silazne aorte su najčešće povezane s aterosklerozom. U takvih bolesnika preporučuje se dodatno medicinsko liječenje aspirinom i statinom kako bi se smanjio rizik od srčanog i moždanog udara. Kod bolesnika s TAA potrebno je kontrolirati dijabetes i tjelesnu težinu (5), a prestanak pušenja je neophodan. Potrebno je ograničiti aktivnosti koje zahtijevaju maksimalan napor, izbjegavati kontaktne sportove, naporne vježbe i dizanje teških tereta.
Nakon postavljanja dijagnoze TAA nadzorno snimanje obično se izvodi nakon 6 mjeseci a zatim godišnje. Očekivani prosječni rast TAA iznosi oko 0,1 cm godišnje, no izvjesno je da aneurizme mogu i brže rasti(9). Na primjer, TAA u Loeys-Dietzov-om sindromu se može povećati za do 1 cm godišnje (7). Veće TAA imaju tendenciju bržeg širenja.

Genetska stanja mogu zahtijevati češći nadzor. Godišnji rizik od puknuća ili disekcije je oko 2% za TAA promjera <5 cm, 3% za TAA 5–5,9 cm, a 7% za TAA> 6 cm (9). U većini slučajeva preporuča se operativni zahvat za TAA ⩾ 5,5 cm. Zbog većeg rizika puknuća potreban je kirurški zahvat u bolesnika s bikuspidalnom aortnom valvulom kada je ⩾ 5,0 cm, tj. ⩾ 4,5 cm u bolesnika s Marfanovim sindromom. Kod bolesnika kojima se planira operativni zahvat aortnog zalistka također treba operirati aneurizmu ⩾ 4,5cm (2).