Građa mišićnog sloja maternice
Mišićni sloj maternice građen je od glatkih mišićnih niti ili, preciznije, od glatkih mišićnih vlakana (stanica). Takva je stanica izduženog (vretenastog) oblika i ima jezgru u sredini. Kontrahira se polako i ne ovisi o našoj volji. Njezin rad pod utjecajem je autonomnog živčanog sustava i hormona.
Autonomni živčani sustav dio je živčanog sustava koji automatski upravlja funkcijama organizma, bez potrebe da o njima svjesno razmišljamo. On neprestano regulira rad unutarnjih organa, pa tako i kontrakcije maternice.
Važna funkcija glatkih mišićnih niti očituje se u trudnoći. Masa maternice povećava se oko 15–20 puta. Mišićne niti hipertrofiraju (stanice postaju veće), a povećava se i njihov broj (hiperplazija). Maternica uobičajeno teži otprilike 50–80 grama. Na kraju trudnoće teži 900–1200 grama (bez posteljice, ploda i plodove vode).
O fiziologiji kontrakcija maternice te patologiji kontrakcija izvan trudnoće i tijekom trudnoće bit će riječi u drugom članku.
Miomi
Miomi (lejomiomi, fibroidi, fibromiomi) najčešći su dobroćudni tumori maternice. Građeni su najvećim dijelom od glatkih mišićnih niti maternice. Nastaju proliferacijom jednog klona glatkih mišićnih stanica (najčešće zbog stečene mutacije u genu MED12). Proliferacija je brzo umnožavanje stanica i bujanje tkiva, odnosno uzastopno stvaranje novih stanica. Sve stanice mioma potječu od te jedne stanice, zato kažemo da je miom monoklonalan tumor. Promijenjena stanica dijeli se na dvije, zatim četiri, osam itd.
Stanice u miomu nisu samo nagomilane, nego su organizirane u složenu trodimenzionalnu mrežu. Svaka glatka mišićna stanica povezana je sa susjednim stanicama i okolnim izvanstaničnim matriksom (kolagen, fibronektin – čvrsta tvar, vezivno tkivo). Dio stanica povezan je mikroskopskim kanalima koji omogućuju prolaz iona i signalnih molekula.
Za razliku od normalnog miometrija, gdje su mišićna vlakna raspoređena u slojevima koji omogućuju kontrakciju cijele maternice, stanice u miomu tvore vrtložaste ili kružne snopove. Zato su miomi čvrsti i dobro ograničeni, rastu polako tijekom godina te mogu deformirati maternicu i uzrokovati različite simptome, neovisno o njihovoj veličini.
Hormoni estrogen i progesteron ne uzrokuju nastanak mioma, već potiču njihov rast. Na stanicama mioma nalaze se receptori za estrogene i progesteron, kao i na normalnim stanicama maternice, ali ih je na miomima povećan broj. Zbog toga stanice mioma snažnije reagiraju na hormone.
Kako miomi rastu, moraju osigurati dotok hranjivih tvari i kisika pa s vremenom razvijaju vlastitu mrežu krvnih žila. Tako veliki miomi mogu imati impresivno razvijene krvne žile šireg kalibra.
Mnogi miomi godinama ne mijenjaju svoju veličinu. Neki rastu nekoliko milimetara godišnje, dok drugi rastu brže, osobito tijekom reproduktivne dobi ili trudnoće, kada su hormoni prisutni u najvećim koncentracijama.
U rastu mioma sudjeluju i izvanstanični matriks, genetske promjene i čimbenici rasta. Hormoni estrogen i progesteron povećavaju proizvodnju čimbenika rasta i osjetljivost stanica na njih. To je važna spoznaja jer se danas smatra da miom nije samo „nakupina mišićnih stanica“. To je aktivno tkivo u kojem stanice, hormoni i čimbenici rasta neprestano međusobno komuniciraju. Zbog toga dva mioma u istoj maternici mogu imati različitu brzinu rasta i različito reagirati na liječenje.
Pojavnost mioma ovisi o dobi. Ne javljaju se prije puberteta. U reproduktivnoj dobi oko 10–25 % žena ima miome. Njihova učestalost opada s pojavom menopauze. Javljaju se 3–9 puta češće u crnkinja nego u bjelkinja.
Najčešće se javljaju u žena reproduktivne dobi, a često je prisutna i pozitivna obiteljska anamneza (baka, majka ili sestra imale su miome). Učestaliji su i kod žena koje nisu rađale ili su rodile kasnije, kao i kod žena s prekomjernom tjelesnom masom te onih koje su dulje izložene estrogenima (rana prva menstruacija ili kasnija menopauza).
Što se tiče veličine, mogu biti vrlo mali – nekoliko milimetara, srednje veliki – nekoliko centimetara te vrlo veliki – veći od 10 centimetara. Mogu biti i izrazito veliki, pa su zabilježeni miomi teški više od 40 kilograma.
O anatomskoj lokalizaciji, histološkoj građi, kliničkoj slici, komplikacijama, diferencijalnoj dijagnozi i terapiji bit će riječi u sljedećim nastavcima.
27.7.2026
