Pisao sam već u jednom od prijašnjih blogova o tome kako sam povratkom iz bolnice imao sreće s jednom djevojkom, koja mi je u tom mračnom periodu, kada sam mislio da je moj život gotov, pokazala da nije sve tako crno i pomogla mi da vidim svjetlo na kraju tunela. Bez obzira na to, koliko god mi ona u tim trenucima pomogla, još uvijek sam po pitanju suprotnog spola bio poprilično izgubljen i izbezumljen. Kako i ne bih, bio sam takav po pitanju svega, potpuno izgubljen i u potpunom neznanju što mi budućnost nosi. To je bilo možda i zadnje na što sam mislio…

Misleći kako sam nakon nesreće samo imao sreće, možda i najsmješnija situacija od kako sam nastradao dogodila mi se na ljeto, tijekom prvog izlaska na Krku, u klubu. Prilikom ulaska, prišla mi je visoka, zgodna i crnokosa hostesa. Na njezino prvo pitanje odgovorio sam joj kako se zovem, a ona mi je na moj odgovor, kao iz topa ispalila „ja bi spavala s tobom!”. Možete li zamisliti mene u tom trenutku, onakav potpuno izbezumljen, bez znanja o tome gdje mi je glava i kako sam reagirao? Kako sam uopće mogao reagirati!? Ostao sam potpuno zatečen, izgovorivši samo „ok“. Taj trenutak pamtit ću kraja života i uvijek ga s veseljem prepričavati. Godinama nakon njega bio sam u kontaktu s tom djevojkom i uvijek bi se tome smijali.

Istu večer, prišla mi je još jedna djevojka, iz Slavonskog Broda, ako se ne varam. Kako bi razgovarala sa mnom, prvo je pitala mojeg prijatelja kako mi prići, a prijatelj joj je pokazao kako da me pozdravi s obzirom na to da ne mogu micati s prstima na rukama. Djevojka je bila jako draga, ugodna i zgodna. Iako je u tom trenutku ljetovala u Njivicama, samo je radi mene koji dan kasnije došla i Krk. Nikada između nas nije bilo ništa, jer moje su misli tada bile negdje drugdje. Nikada ju više nisam vidio niti čuo, ali baš kao i djevojka koja je uz mene bila po povratku iz bolnice i kao gore navedena hostesa, dala mi je nadu i da po tom pitanju donekle mogu biti optimističan.

Ljeto je tako završilo i promijenilo mnogo toga. Za početak, nauživao sam se sunca i tijelo mi se nakon godinu dana tame nahranilo vitaminom D. U Zagreb sam se vratio izgledajući zdravije, a pod time mislim i fizički i psihički. Ono što mi je ljeto pokazalo jest da i dalje ne mogu gledati kako se netko bavi sportom. Na moru bih odlazio gledati prijatelje kako igraju odbojku na pijesku, moj najdraži sport. U trenucima kada netko ne bi odigrao onako kako sam ja to zamislio ili kada bi promašio „zicer“, u meni bi se nakupljala frustracija. To je nešto za što još uvijek nisam imao rješenje, osim onog da tamo ne odlazim. Znao sam da moram pronaći nekakvu aktivnost ili sport koji će me na neki način ispunjavati, nešto što će biti „moje“, kako se više ne bih dovodio u gore navedene situacije.

Tko god je ljetovao u kampu zna da na tim mjestima i nema previše privatnosti, s obzirom na to da je sve na otvorenome. Privatnosti nisam imao niti u bolnici i to je nešto čega sam se dolaskom na more u ovakvoj situaciji pribojavao. To iskustvo u bolnici, u kombinaciji s ljetom dali su mi dovoljno samopouzdanja da za privatnost više gotovo i ne marim. Sjećam se jednom na vježbama, kada sam pitao jednog dečka koji je u kolicima ide li na more? Iako sam iz njih može ustati i napraviti koji korak, što ga čini znatno samostalnijim od mene, odgovorio mi je da ne. Na moje pitanje zašto, rekao mi je kako mu je neugodno da mu netko pomaže i da ga npr. gleda gologa.

U tom sam trenutku shvatio nešto bitno, a to je, budem li tako sramežljiv, gotovo nigdje neću moći ići i zakinut ću se i za ono malo slobode koje bih mogao imati. Moje iskustvo naučilo me, ako negdje želim ići i ne opterećivati se s npr. mokrenjem, da moram zaboraviti na sram i kome god tko pokaže volju i želju, od prijatelja i obitelji, moram pokazati kako se neke stvari oko mene obavljaju. Time mogu biti samo na dobitku, a pokažem li samopouzdanje i da nemam srama, ljudi će to osjetiti i na kraju nitko oko toga niti neće mariti.

Osim toga, za vrijeme ljeta osjetio sam djelić onog prošlog, normalnog života, prvenstveno zahvaljujući prijateljima koji su me vodili svugdje, pa čak i na gliser. Shvatio sam da imam istinske prijatelje koji me i dalje žele u životu i da na kolica ne trebam gledati kao na prepreku, već kao na nešto što mi pomaže pri samostalnosti. Oduvijek sam se bavio sportom i uvijek sam volio izazove pa sam na ovaj „novi“ život odlučio upravo tako gledati., kao na izazov i izvući iz njega ono najbolje što se može, iako još nisam znao kako.

Povratkom u Zagreb s Krka došlo je vrijeme za preuređenje stana, a u tome su mi u potpunosti odlučili pomoći prijatelji…