Proljeće je, kako sam bio i pisao u prošlom blogu, konačno donijelo neku vedrinu, pozitivu i optimizam u moj život. Krenuvši na vježbe tri puta tjedno, počeo sam se navikavati na izlaske van. Na vježbama bih imao fizioterapeuta i radnog terapeuta, a s njima sam radio sve, od vježbi za prste, vertikalizacije, vježbe trupa, sjedenja, razgibavanja i sobnog bicikla. Svaki termin trajao bi dva sata, a danima kada ne bih odlazio na vježbe, imao bih ih doma, preko HZZO-a. Tako sam samo vikendima bivao pasivan i ne bi dolazilo do većeg grčenja tijela. Ipak, tri puta tjedno odlaziti na vježbe s četvrtog kata bilo je poprilično naporno, jer svaki put morao bih pronaći četvoricu muških koji bi me nosili gore – dole. Bilo je i više nego jasno da će s vremenom pronalazak ljudi biti sve teži…

Kada ne bih izlazio van, vrijeme bih provodio zatvoren u četiri zida, a kratio bih ga bivanjem na laptopu, gledajući svjetsko nogometno prvenstvo ili zadovoljavajući se posjetima ljudi koji bi me željeli vidjeti. Osim toga, dobio sam i svojeg prvog osobnog asistenta, s kojim na kraju nismo niti znali što bi, s obzirom na to da majka nije vjerovala nikakvom „neznancu“ da radi stvari poput kateterizacije. Iako je prošao koji mjesec, još uvijek smo svi bili pogubljeni, kao i ja, ne znajući gotovo ništa o mogućnostima i potrebama mojeg „novog“ tijela. Mogu reći da sam vrlo brzo ušao u neku rutinu i da je moj život u tom trenutku izgledao poprilično dosadno. Provodeći noći pred ekranom i gledajući ljude kako žive život, postajao sam sve frustriraniji misleći kako s ovog mjesta u kojem se nalazim više nema nikakvog pomaka i da će ovako moj život izgledati u budućnosti. Moj život prešao je iz potpuno aktivnog, u potpuno pasivni i to je bilo nešto na što mi se bilo užasno teško naviknuti. Nisam se a time jednostavno mogao pomiriti…

U svim tim bitkama koje sam vodio, ponajviše sam sa sobom, možda i najsvjetliji trenutak nakon mojeg povratka, a dogodio se pred sam kraj proljeća, bio je pronalazak novog stana. Pronašli smo ga na prvom katu zgrade i to u ulazu u kojem živim. Problem je bila jako visoka cijena stana i vlasnici koji uporno nisu posustajali, znajući u kakvoj se situaciji nalazimo. S obzirom na to, cijela situacija trajala je predugo, sve dok moja cijela obitelj nije udružila snage i prikupila preostali iznos. Nikada do tog trenutka nisam pomislio da ću napustiti stan u kojem sam živio od rođenja, previše sam ga volio i Iako sam osjećao tugu, veselila me činjenica da ću ostati u istoj zgradi, na istom kvartu i da će moja sloboda preseljenjem tamo biti znatno veća.

S kupljenim stanom riješilo se mnogo iako stan nije bio prilagođen i do njega je vodilo osam stepenica. Naše nade o liftu preko tih stepenica ugasili su stanari i susjedi, pod obrazloženjem da će to biti bučno i da će im pucati zidovi. Moja majka, pravnica, pronašla je rješenje u vidu lifta na terasi, no i protiv toga su se bunili, ali zakon je ovaj put bio na našoj strani. Kako bih nabavio lift, moji suigrači iz odbojkaškog kluba Gorica organizirali su turnir u moje ime, prikupivši time potrebna sredstva. Bio je to njihov trud i gesta koju nikada nisam tražio i radi toga ću im zauvijek biti zahvalan, kao i mnogobrojnim prijateljima koji su se odazvali i sudjelovali.

Završetkom turnira stiglo je ljeto, a time i sve veća zabrinutost s moje strane. Vlasnici stana su se tek trebali iseliti da bi počeli s radovima i jedina preostala opcija bila je odlazak na more. Kako ljetujemo u kampu na otoku Krku, brinulo me kako i gdje ću obavljati nuždu, gdje ću se tuširati, kako ću uopće na plažu i hoće li se moji prijatelji htjeti družiti sa mnom ili ću sve promatrati iz daljine. Osim toga, po prvi put ću se susresti s mjestom na kojem sam nastradao i sa svim tim ljudima koji su me u tom trenutku tako bespomoćnoga gledali.

Dolaskom na Krk osjećaj je bio sličan onome kao kada sam se vratio u Zagreb, ako ne i nešto intenzivniji. Ne mogu reći da me nešto posebno dirnuo trenutak dolaska na mjesto nesreće i mol s kojega sam skočio. Svjestan sam bio činjenice da sve bio nesretan slučaj i trenutak nepažnje. Znao sam da bih, da ponovno prohodam, skakao opet. Ono što mi je bilo teško jest vidjeti sve prijatelje i ljude te slušati njihove priče o trenucima kada se sve dogodilo i kako su se oni nosili s time. S tim ljudima provodio sam čitava ljeta zadnjih dvadeset godina prije nesreće i oni su mi kroz taj period postali druga obitelj.

Ljeto u kampu bilo je na samome početku poprilično izazovno. Nije bilo prilagođenog toaleta, a onaj najbliži bio je daleko. Prebacivalo bi me se tako na toaletni stolac pred svima, bez privatnosti. U kamp kućicu naravno radi preuskih vrata nisam mogao pa je jedina opcija spavanja za mene bila u predšatoru, na malom medicinskom krevetu koji smo dobili od obiteljskih prijatelja.

Ipak, moji prijatelji su se te prve godine u potpunosti uključili u sve oko mene, od vježbanja, oblačenja, guranja kolica i pomoći oko prebacivanja u i iz kolica. Vodili su me svugdje, u grad, na plažu i na druženja. Možda i najznačajniji trenutak za moju glavu bio je kada su me pozvali da s njima idem na gliser. Taj prijedlog nikako nije sjeo mojoj obitelji koja je mislila da iz toga ništa pozitivno ne može proizaći i da postoji velika šansa da mi se nešto dogodi. Ja sam s druge strane vjerovao da postoji šansa da se nešto dogodi, ali njihov je poziv u tom trenutku promijenio nešto u mojoj glavi. Vidjevši da oni žele da sam i dalje, unatoč svojem stanju, dio njihovog života i to u stvarima koje baš i nisu namijenjene osobama koja su u kolicima, odlučio sam u svojoj glavi na kolica ne gledati više kao na prepreku, već isključivo kao na sredstvo koje mi pomaže živjeti bolje. Odlučio sam otići, proveo sam se odlično i na trenutak sam zaboravio na invaliditet. Odlučio sam boriti se i pokušati iz ovog „drugog“ života izvući najbolje što mogu.