Tek nakon što smo upalili stropni ventilator i stavili ga na maksimum, uspio sam pošteno zaspati. Sve do tada bila je muka i borba. Razina vlage vani, a u smještaju, užasno je visoka i baš cijelo vrijeme puše ne topli, već vruć i vlažan vjetar.
Osjećam to i ujutro, odmah po buđenju. Bez obzira na ventilator, u kućici nam je i dalje užasno vruće i sparno pa trebam nešto vremena kako bih prodisao. Naime, moji prsni mišići ne funkcioniraju i uvijek mi je teže disati nego ostalima, pogotovo u ovakvim uvjetima. Doslovno svaki udisaj na ovakvim putovanjima predstavlja mi malu bitku.
Iako smo smještaj odabrali jednoglasno, moram priznati da sam razmišljao o tome hoće li se on mojim suputnicima svidjeti. Po svemu sudeći, mislim da su svima sve sumnje pale u vidu onog trena kada su otvorili ulazna vrata svojeg „bungalova“.
S obzirom na to da je moj bungalov prvi u redu do mora, na svega par koraka od kreveta i mojih nogu pruža se pogled na tirkizni indijski ocean, besprijekorno bijeli pijesak te palme koje plešu u ritmu povjetarca. Ono, kao iz filma!
Obilan doručak bogat svježim voćem već je na našem trijemu, a ja još niti kupaće nisam navukao. Nestrpljiv sam i želim van. S Ljubicom, koju sam upoznao nakon što sam osvojio karte za Australiju i koja je par dana prije nas došla na Zanzibar, dogovorio sam se naći ispred smještaja. Dečki me odnose van na ležaljku i tu je konačno upoznajem. Nevjerojatno kako je svijet mali kako je sve ovo ovako spontano ispalo, da se pogodimo biti na Zanzibaru u identično vrijeme. Družimo se i pričamo s Ljubicom neko vrijeme, a kako se pomiče Sunce, pomiču i mene, u palminu sjenu.
No, ne pomiče se jedino sunce, već i ocean, toliko brzo i jako da je gotovo nevjerojatno. S osekom se povlače i ribari te na plažu donose sav svoj ulov koji pred znatiželjnim turistima sortiraju. Većinom su to neke manje šarene ribe, pretpostavljam s grebena i jedino što još razaznajem jesu hobotnice.
Jambiani, kako se zove naša plaža, tj. selo, odabrao sam iz više razloga. Iako su razlike u razini oceana ogromne i more nakon oseke iza sebe ostavlja plažu punu algi, koje lokalci u plićaku uzgajaju, ovo mjesto ima neke svoje prednosti. Osim lijepog i za mene primjerenog smještaja, ova plaža nudi mir i autentičnost. Nema tu puno turista, dosadnih lokalaca koji ti nešto žele uvaljati i nema tog „masovnog turizma“. Jambiani svakako više diše nekako afrički. Rekao bih da su ovaj smještaj i plaža bili ljubav na prvi pogled i odmah sam znao da želim boraviti ovdje.
Iako u svi uživamo u društvu Ljubice i imamo još hrpetinu tema za obraditi, Thomasov nam dolazak nagovještava da je vrijeme za pokret, ali kamo? Na moje pitanje, odgovara mi da idemo na najljepšu plažu otoka, Muyuni, barem po njegovom mišljenju.
Svi se ubrzano spremaju i nastaje mala zbrka. Ne osjećam da trebam mokriti, nisam baš ni pio, pa odlučujem biti spontan i prešutjeti rutinsku kateterizaciju koju obično uvijek radim prije nego li negdje idem. Ako baš sad kažem da moram, dok su svi u žurbi, postoji velika šansa da da to ne prime s oduševljenjem. Pa, idemo vidjeti kako će to završiti!
Konačno spremni, stavljaju me u kolica i baš u tom trenutku obistinjuje se najcrnji scenarij – osjećam da moram mokriti! Što da sada radim!? Važem, koliko mi se jako mokri i koliko mogu izdržati? Ako im to sada i ovako živčanima, užurbanima i skuhanima priopćim, ubit će me!
Ok, jako mi se mokri, moram im reći! „Ljudi, ja moram pišati!“, govorim nekako blago, ali odlučno. Ne vidim ih, ali osjećam kako me gledaju i koliko ih u tom trenutku živciram. Sori ekipa, samo sam htio biti spontan!
Konačno sjedamo u auto i krećemo. Ovaj put nema prtljage tako da svi stanu u auto. Izašavši izvan našeg raja, suočavamo se s realnošću Zanzibara i onoga što ljudi na internetu rijetko ne prikazuju. Sve je divno i krasno u resortima, u prvome redu do mora, ali svega par metara iza nalazi se ono što Zanzibar uistinu jest, jedna siromašna, pomalo tužna sredina s izrazito vedrim i nasmiješenim stanovnicima. Sve djeluje tako jadno i polu razrušeno, rekao bih, gotovo žalosno za gledati. Dođe ti da ti se zgadi resort, doručak, ručak, večera i sav luksuz u kojem se brčkaš kada vidiš kako ljudi, u onome pravome Zanzibaru žive.
Vozimo se prema samom sjeveru otoka. Osjećam nekakvu slabost i malaksalost. Je li moguće da mi se to opet događa? Malo jesam zakuhao i opet sam slabo doručkovao, ali zar opet!? Odmah govorim svima kako se osjećam, a sestra tu vijest ne prima dobro. Svi su loše volje, a najgori smo mi koji se u punom autu deremo jedno na drugo. Možda mi i nije tako loše ako se mogu svađati? Zaustavljamo se u prvom mjestu uz cestu i Thomas izlazi van kako bi kupio voće na štandu. Sad se trebam izvući iz situacije u kojoj sam se opet nekako pronašao, svega par dana nakon što mi se ovo isto dogodilo! Ovaj put nije tako kritično kao na safariju, ali nije ni bezazleno. Nastavlja se svađa između mene i sestre, a kako bih zašutio, sestra mi stavlja punu šaku kikirikija u usta. Sa zadnjim atomima snage, dok još mogu govoriti, dozivam Gregu i molim ga da mi kupi sok.
Thomas i Grega dolaze sa svime i svačime. Kupili su kekse, sok, crvene banane, jack fruit, marakuju i crvene banane. Jedem sve po redu i polako, nakon dvadesetak minuta, dolazim k sebi! Već iz iskustva znam da mi u ovakvim trenucima najviše pomaže šećer, npr. neka čokoladica, Coca-Cola, gusti sok ili pak banana.
24.3.2026
