Poštovani,
Javljam Vam se u vezi svog psihički zdravlja.
Odakle krenuti? Ne znam ni sama, ali evo u nekim kratkim crtama.
Rodila sam 2014 godine, od tada vučem strahove koje kakvih bolesti. Svaku tadašnju senzaciju u tijelu sam googl-ala i naravno još više se plašila.
Roditelji mi rade u bolnici, i čujem kroz njihovu priču kako je neki mlad čovjek umro, kako netko ima mlad rak na što ja mislim da možda i ja imam i da sam sljedeća.
Rastala sam se 2019 godine jer sam vrlo nesretna bila u braku, pogotovo što me ta osoba nije shvacala da imam problem. Njegovi roditelji su nam stvarali nemir i tu sam počela ih izbjegavati jer svaki odlazak tamo ja dobijem tjeskobu, kratak dah, lupanjem srca, omaglica.
Dok nisam otišla kod psihijatra te godine i rekao mi da je to anksioznost sa hipohondrijom.
Ubiti, ja se bojim smrti, da se nešto meni ne desi kako će moje dijete bez mene (jako smo povezane, ima 10 godina), tatu ne preferira i strah me kako će ostati kod njega ako mene ne bude bilo. Hoće li me njegova buduća žena zamjeniti…..

Onda mi je kćer imala meningitis početkom ove godine, i sve sam prošla kroz to sama s njom, jer njen otac nije bio uz nas, niti uz nju. Užasno sam tu pala još više psihički.
Kod nas u Brodu nemam s kime razgovarati, samo nam kljukaju tablete.
Pila sam Eliceu od 10mg, nisam baš osjecala neko poboljšanje i sada od 3 mjeseca pijem paroksetin od 20mg no zna me uhvatiti i dalje napadaj panike i strahovi od smrti točnije, bolesti.
Ne znam kako se smiriti. Radim punom parom fizički posao i kad kažem sama sebi sada ću za vikend odmarati meni opali napadaj panike, i svaki puta si mislim možda je to sad stvarno možda ovog puta to nije napadaj panike jer mi tlak poraste na 140 sa 98.
Trebamo ići na more u 7 mj, ja koliko jedva čekam da odmorim, tu postoji strah od putovanja, što ako mi tamo pozlije, daleko sam od svog grada….
Molim Vas dajte mi neki savjet ili neku metodu jer ja više ne znam kako se toga otarasiti.
Po prirodi sam vrlo vesela, vedra i svi koji mi dolaze u radnju kažu kako ih napunim tako pozitivnom energijom i nitko ne može vjerovati sa čime se ja u glavi borim a na izgled ništa se ne vidi, dok me ne opali napadaj panike, tada, doslovno, umirem.
I primijetila sam da se više ne znam opustiti s ićim, prije me opustala glazba, peglanje, pjevanje…. sada sve rjeđe to radim i stalno sam neka umorna, a i kasno idem leci, a rano se probudim. Čak me uhvati noću da se stalno budim…. svaka vaša pomoć mi je dobrodošla.
Unaprijed se zahvaljujem i isprike na dužem poštu.

Srdačan pozdrav

Poštovana,

lijekovi pomažu u olakšavanju tegoba, posebno ovih neugodnih poput napada panike. Ja bih uz to preporučila da se uključite u psihoterapijsko liječenje kako biste poradili na psihološkim uzrocima svojih tegoba, kako biste proradili svoje emocije, a posebno je važno da prebrodite svoje strahove kako se oni ne bi upleli u odnos s Vašom kćeri i možda se dijelom i na nju prenijeli. Navedene se tegobe mogu liječiti, stoga svakako predlažem psihoterapiju.

Sretno!