Depresija je česta u bolesnika s neurološkim poremećajima. Rezultati objavljenih studije pokazuju da će jedan od svaka tri bolesnika koji razviju moždani udar, epilepsiju, migrenu ili Parkinsonovu bolest razviti depresiju. Između 27% i 54% bolesnika s multiplom sklerozom imalo je epizodu velikog depresivnog poremećaja. A između 30% i 50% pacijenata s demencijom ima depresiju. Osim što se učestalo javlja kod neuroloških bolesnika, depresija pogoršava tijek neuroloških bolesti i povezana je s većim kognitivnim oštećenjima, većim smetnjama u svakodnevnim životnim aktivnostima i nižom kvalitetom života bolesnika. Patogeni mehanizmi koji djeluju na razvoj poremećaja raspoloženja uključuju čimbenike okoline (npr. stresne događaje), genetske predispozicije te poremećaje neurotransmitera i neuroendokrinog sustava, koji zauzvrat mogu rezultirati strukturnim i funkcionalnim promjenama mozga.
Stopa depresije u bolesnika s moždanim udarom je oko osam puta veća nego u općoj populaciji, prema studiji iz 2016. u JAMA Psychiatry. Od preko 135.000 bolesnika u studiji, 25 posto je imalo dijagnozu depresije unutar dvije godine nakon moždanog udara. U toj je skupini više od polovice razvilo depresiju unutar prva tri mjeseca nakon moždanog udara. Iako je rizik od depresije nakon moždanog udara najveći tijekom prve godine, oko 55 posto ljudi koji su imali moždani udar u nekom trenutku će razviti depresiju. Moždani udar često oštećuje amigdalu, dio mozga uključen u regulaciju emocija. Također smanjuje razine moždanog neurotrofnog faktora (BDNF), proteina koji utječe na raspoloženje, i podiže razinu hormona stresa kortizola. Kombinacija ovih nepovoljnih čimbenika dovodi do razvoja depresije. Pojava depresije je povezana s lošijim oporavkom nakon moždanog udara i većim rizikom od smrti.
Ova se korelacija proteže i na druge neurološke poremećaje, uključujući epilepsiju i Parkinsonovu bolest. U maloj studiji iz 2017. objavljenoj u Journal of Neurosciences in Rural Practice, 63 posto odraslih bolesnika s epilepsijom imalo je simptome depresije. Istraživači su također primijetili da vrsta i učestalost napadaja predviđaju depresiju.
Depresija povezana s epilepsijom, Parkinsonovom bolešću ili moždanim udarom ima biološku osnovu. Odnos između epilepsije i depresije ide u oba smjera: ljudi s epilepsijom imaju veći rizik od depresije, ali ljudi s depresijom također imaju dva puta veći rizik od razvoja epilepsije u usporedbi s općom populacijom. Promjene neurotransmitera koje se javljaju u epilepsiji vrlo su slične promjenama koje se vide kod depresije. Ove promjene se manifestiraju kao povećanje razine glutamata, neurotransmitera ključnog za učenje i pamćenje, kao i smanjenje neurotransmitera GABA, koji usporava aktivnost mozga. Promjene biologije mozga kod depresije i epilepsije imaju i druge sličnosti. Ljudi s depresijom proizvode više hormona stresa kao što je kortizol, što se također vidi kod epilepsije. Osobe s epilepsijom također imaju veću vjerojatnost da će iskusiti suicidalne misli i ponašanja te imaju više nego dvostruko veću vjerojatnost da će umrijeti od samoubojstva u usporedbi s kontrolnom skupinom, prema studiji iz 2018. u JAMA Neurology.
Osim u moždanom udaru i epilepsiji depresija se često javlja u Parkinsonovoj bolesti te je vezana uz sniženu razinu neurotransmitera dopamina. Dopamin je ključan ne samo za motoričku kontrolu, već i za raspoloženje, san, pamćenje, učenje i koncentraciju. Simptomi depresije mogu početi prije pojave motoričkih simptoma Parkinsonove bolesti. Velika studija objavljena u časopisu Neurology 2015. pokazala je da ljudi imaju tri puta veću vjerojatnost da će im se dijagnosticirati Parkinsonova bolest unutar godinu dana nakon dijagnoze depresije od onih koji nisu depresivni. Zaključeno je da je to vjerojatno zbog smanjenja dopamina u mozgu što obilježava početak Parkinsonove bolesti. Psihološki čimbenici također mogu učiniti bolesnika s neurološkim poremećajem osjetljivijim na depresiju. Bolesnici ne mogu obavljati aktivnosti koje su prije činili i zbog toga se mogu osjećati bezvrijedno. Zatim se, kao mehanizam za suočavanje, izoliraju od drugih i ulaze u začarani krug. Učinci su najizraženiji kod mlađih pacijenata, koji možda nisu očekivali da će im biti dijagnosticirana kronična bolest, a također se suočavaju s tugom i šokom.
Budući da bolesnici s neurološkim poremećajem mogu imati povećani rizik od samoubojstva, njihove obitelji i liječnici—i sami bolesnici—trebaju biti svjesni znakova upozorenja. To uključuje razgovor o smrti ili samoubojstvu, ponašanje koje bi moglo dovesti do samoozljeđivanja i razgovor o osjećaju beznađa ili gubitka želje za životom. Ako članovi obitelji ili prijatelji primijete bilo koji od ovih znakova, trebali bi odmah potražiti pomoć.
Unatoč tome koliko je depresija česta, depresija u neuroloških bolesnika često ostaje neprepoznata i nedijagnosticirana jer se ne radi pažljiva procjena. Inventar depresije u epilepsiji (NDDI-E), upitnik je od šest stavki koji bolesnike pita koliko često doživljavaju osjećaje kao što su krivnja, frustracija i teškoće u pronalaženju zadovoljstva. Bolesnik ocjenjuje svaku od ovih stavki na ljestvici od jedan (nikad) do četiri (uvijek ili često), a rezultat od 15 ili više je znak depresije. Jedna od prvih studija koja je proučavala upitnik, objavljena 2009. u časopisu Seizure, otkrila je da ovaj jednostavni upitnik dramatično povećava stope otkrivanja depresije u bolesnika koji boluju od epilepsije.
U bolesnika koji boluju od Parkinsonove bolesti težina bolesti najčešće se procjenjuje s Unified Parkinson Disease Rating Scale ali u čitavoj procjeni samo jedno pitanja posvećeno je depresiji.
Liječenje
Liječenje depresije je danas izrazito učinkovito. Postoji nekoliko načina kako se može liječiti depresija u neuroloških bolesnika.
1. Antidepresivi. Istraživanja pokazuju da je najbolji tretman kombinacija antidepresiva i nekog oblika psihoterapije. Najčešći antidepresivi za bolesnike s neurološkim bolestima su selektivni inhibitori ponovne pohrane serotonina (SSRI); smatraju se prvom linijom liječenja depresije kod bolesnika s Parkinsonovom bolešću, na primjer, zajedno s kognitivno bihevioralnom terapijom (CBT), prema preglednom radu iz 2017.
2. Psihoterapija. Mnoge vrste terapije mogu pomoći, ali kognitivno bihevioralna terapija, gdje se radi s terapeutom na prepoznavanju i preoblikovanju misli i obrazaca ponašanja koji pridonose depresiji, jedna je od najučinkovitijih. Većini ljudi potrebna je tjedna sesija u trajanju od 12 do 16 tjedana.
3. Vježbe uma i tijela.
4. Vježbanje. Tjelesna aktivnost povećava razine serotonina i dopamina, oslobađa endorfine i smanjuje stres, što može poboljšati raspoloženje. Studija iz 2017. objavljena u časopisu PLOS One otkrila je da su pacijenti s Parkinsonovom bolešću koji su se bavili aerobnom aktivnošću imali manje izražene simptome Parkinsonove bolesti, manje simptome depresije i općenito bolju kvalitetu života od onih koji su sjedili. Preporučuju se aerobne vježbe ili vježbe snage u trajanju od 45 do 60 minuta tri do pet puta tjedno.
Mnogi različiti čimbenici doprinose pojavi depresije u neurološkim bolestima, uključujući okolišne faktore, genetske predispozicije, upalne procese, lijekove i drugo. Iako još ne znamo kako ili zašto određena osoba postane depresivna, liječenje depresije je danas izuzetno učinkovito i bitno je ukoliko se pojave simptomi depresije javiti se svom liječniku.
15.6.2023