Kad bolesnik razvije sindrom akutnog skrotuma kirurška je terapija potrebna upravo zato jer nije moguće sa visokom sigurnošću, a bez kirurške intervencije, utvrditi radi li se o bolesti koja ne ugrožava opstanak organa (najčešće testisa) i ne ugrožava opće zdravstveno stanje ili je uzrok upravo takva, lokalno ili sistemski, ugrožavajuća bolest.
Skrotum ili, hrvatski, mošnje su termin koji označava kožne i potkožne ovojnice u kojima su smješteni testisi, njima pridodani mali organi te sjemena vrpca (lat., funiculus spermaticus) koji dovodi arterije te, od testisa, odvodi vene i sjemenovod (lat., ductus defferens). Bolesti skrotuma i njegovog sadržaja koje najčešće nastaju relativno naglo, a zahtijevaju brzo terapijsko djelovanje (vrlo često – kirurško), jednim imenom se nazivaju akutni skrotum.
Naziv akutni skrotum ne definira precizno bolest o kojoj se radi nego stanje koje iziskuje brzu, kako sam već naveo, najčešće kiruršku intervenciju. Dakle, drugim riječima, i sama pojava određenih istodobnih simptoma (sindrom), koja se naziva akutni skrotum, dovoljan je razlog za kirurškom intervencijom bez obzira koju ćemo bolest u podlozi tog sindroma naći. Naime, svaka bolest koja dovodi do pojave sindroma akutnog skrotuma iziskuje kirurško liječenje ili barem postoji visoko utemeljena sumnja da je takva bolest sindrom uzrokovala, a drugim dijagnostičkim metodama, osim kirurškom eksploracijom (pregled sadržaja skrotuma tokom operacije), ta se sumnja ne može pouzdano otkloniti.
Kad bolesnik razvije sindrom akutnog skrotuma kirurška je terapija potrebna upravo zato jer nije moguće sa visokom sigurnošću, a bez kirurške intervencije, utvrditi radi li se o bolesti koja ne ugrožava opstanak organa (najčešće testisa) i ne ugrožava opće zdravstveno stanje ili je uzrok upravo takva, lokalno ili sistemski, ugrožavajuća bolest. Naravno, katkad se dešava da se kirurškom eksploracijom sadržaja skrotuma ne nađe takva ugrožavajuća bolest, ali i sama sumnja na njezino postojanje dovoljan je razlog da se, kao razumna opcija, prihvati kirurški rizik koji je manji od samog napredovanja bolesti i potencijalnog gubitka organa (najčešće testisa) ili daljnjeg pogoršanja općeg stanja bolesnika.
U ovu skupinu bolesti, koje se prezentiraju sindromom akutnog skrotuma, ubrajamo torziju testisa, torziju paradidimisa, akutni epididimitis, sumnja na traumatsku rupturu testisa, tzv. gangrena Fournier, apsces (gnojna upala) epididimisa/testisa i tumor testisa. Vrlo često kliničkim metodama pretrage nije moguće diferencirati navedene bolesti, ali sve se one prezentiraju sindromom akutnog skrotuma i prihvaćanje kirurškog rizika je posve opravdano. Pri tome je vrijeme odlučujući faktor. Tako torzija testisa koja traje dulje od 6 sati dovodi do bespovratnog gubitka tog testisa, dok torzija paradidimisa neće uzrokovati istu posljedicu, a klinička slika jednog i drugog stanja može biti, a najčešće i je, identična. Drugim riječima, bez obzira što ne znamo točno o kojoj se bolesti radi, brza kirurška akcija je kod sindroma akutnog skrotuma neophodna. Akutni epididimitis se najčešće uspješno liječi antibioticima i drugim konzervativnim mjerama, ali ukoliko se takvom terapijom napredovanje bolesti ne uspije zaustaviti u prva tri dana, kirurško je liječenje neizbježno. Tumor testisa ne iziskuje tako hitnu operaciju kao npr. torzija testisa, ali svako odlaganje kirurškog liječenja na dulje od 48-72 sata nije uputno budući da se mahom radi o mladim muškarcima i malignoj bolesti.
22.10.2020
