Bolesti lokomotornog sustava česte su, posebno u civiliziranim sredinama. Prema podacima iz literature, ona čine 9% svih izgubljenih radnih dana i vodeći su uzrok fizičke invalidnosti, a uglavnom imaju kronični tijek…
Napretkom medicine i uspješnim uzročnim liječenjem većine zaraznih bolesti, produljio se ljudski vijek, što zapravo nije točno – radi se o tome da je većem broju ljudi omogućeno da dosegnu duži život. Bolesti lokomotornog sustava česte su, posebno u civiliziranim sredinama. Prema podacima iz literature, ona čine 9% svih izgubljenih radnih dana i vodeći su uzrok fizičke invalidnosti, a uglavnom imaju kronični tijek.
Liječenje kroničnih bolesti uključuje regulaciju funkcija poremećenih bolešću, prevenciju komplikacija i uspostavljanje samokontrole i samoregulacije. Bolesnici koji boluju od kroničnih bolesti, posebno invalidizirani bolesnici suočeni su sa promjenama kojima se moraju prilagoditi – nisu, a vjerojatno niti neće biti potpuno zdravi. Kako će netko reagirati na bolest ovisi o strukturi ličnosti i zrelijim ili manje zrelim adaptacijskim mehanizmima. Biti kronični bolesnik znači stalni odlazak na kontrole, pretrage i terapije što ih čini uglavnom doživotno ovisnim o medicinskom osoblju i bolnicama te ih onemogućava u svakodnevnom funkcioniranju. Reakcije na kroničnu bolest mogu biti različite: od potpunog prepuštanja „svemoći“ medicine i osoblja uz razvoj ovisničkog funkcioniranja, pa do potpune suprotnosti u kojoj “biti bolestan” bude doživljeno kao napuštanje samostalnog života, gubitak slobode i sigurnosti, takvi bolesnici odbijaju pomoć, bježe iz zdravstvenih ustanova, ponekad budu agresivni prema medicinskom osoblju.
Reumatoidni artritis je progresivna, multifaktorijalna sistemna upalna bolest vezivnog tkiva koja najviše oštećuje lokomotorni sustav i najjasnije se očituje na perifernim zglobovima udova (1). Bolest je autoimuna, manifestira se sa boli, ukočenošću i oteklinama zglobova, a može imati i sustavna očitovanja. Bez liječenja, perzistentna upala dovodi do oštećenja zglobne hrskavice i deformiteta te posljedično uzrokuje trajnu invalidnost. Prema podacima u literaturi od RA boluje 0,5-2% odraslog stanovništva većine Europskih zemalja i Sjedinjenih Američkih Država. Žene obolijevaju češće od muškaraca 2-3:1 (1). Prevalencija za Hrvatsku iznosi 1,5%. Važnost RA prepoznaje se u progresivnom i dugotrajnom tijeku bolesti koji dovodi do radne nesposobnosti, invaliditeta i ovisnosti o tuđoj pomoći što ima veliko socijalno-medicinsko značenje.
Brojne studije dokazale su povezanost reumatoidnog artritisa i psihičkih poremećaja. Wells i sur. (1988) u svojem istraživanju u SAD pokazali su kako osoba sa artritisom ima životnu prevalenciju obolijevanja od psihijatrijskog poremećaja čak 63.6%. Postavljalo se pitanje da li psihički poremećaji dovode do artritisa ili artritis posljedično dovodi do psihičkih poremećaja. Brojna istraživanja su pokazala kako osobe sa reumatoidnim artritisom imaju značajno veći rizik za obolijevanje od poremećaja raspoloženja i anksioznog poremećaja koji su i najčešći psihički poremećaji koji se javljaju kod oboljelih od RA. Naprotiv, oboljeli od psihičkih bolesti nemaju veći rizik obolijevanja od reumatoidnog artritisa. Točan mehanizam kako artritis dovodi do depresivnosti se ne zna ali Land i sur. smatraju da je invalidnost, odnosno ograničena sposobnost funkcioniranja glavni faktor u izazivanju poremećaja raspoloženja, mada se tome mogu pridodati i patnja radi kronične boli i gubitak dotadašnjih uloga (profesionalna, obiteljska, socijalna uloga). Neizvjesnost, progresivni tijek bolesti, onemogućenost u svakodnevnom funkcioniranju – među vodećim su uzrocima osjećaja tjeskobe i straha.
Osim što svaki bolesnik ima svoju individualnu reakciju na bolest jednako tako bolest člana obitelji utječe na svakog člana kao i na obitelj u cjelini. Česte reakcije na tešku bolest su strah i pojačanje međuovisnosti u obitelji. Poželjno je uključiti obitelji u terapijski proces oboljelog od reumatoidnog artritisa jer se time smanjuje anksioznost i jača unutarnja sigurnost obitelji, te se omogućava uspostavljanje (prijašnjih) bliskih odnosa i prepoznavanje potreba članova obitelji.
Iz iskustva psihijatra u Kliničkoj bolnici, indikacija za konzilijarni pregled kod bolesnika sa reumatoidnim artritisom uglavnom bude depresivna ili anksiozna reakcija, a najčešće obje, na relaps (povratak, pogoršanje) bolesti. Kod dijela bolesnika dijagnosticira se depresivni poremećaj ili anksiozni poremećaj koji zahtijevaju psihijatrijsku terapiju i ambulantno daljnje praćenje uz suportivnu psihoterapiju. Značajan problem bolesnicima predstavlja nošenje sa kroničnom boli koja se pojačava ili smanjuje vezano uz faze bolesti, a često je i uzrokom smetnji spavanja. Rijetko, kao nuspojava liječenja reumatoidnog artritisa kortikosteroidima, može se javiti jatrogena (lijekovima izazvana) psihotična reakcija.
Kao dodatna terapija internističkom liječenju preporuča se edukacija o bolesti kojom se postiže bolje razumijevanje bolesti i bolja suradnja sa medicinskim osobljem, usvajanje tehnika relaksacije i psihoterapija (kognitivno-bihevioralna, dinamska, grupna dinamska).
Literatura
- Vrhovac B. I sur. Interna medicina Mišićno-koštani sustv i vezivno tkivo, Reumatoidni artritis 1460-67, Naprijed, Zagreb 1997.
- Gregurek R. I sur: Suradna i kozultativna psihijatrija. Školska knjiga, Zagreb, 2006.
- Van ‘t Land H, Verdurmen J, Ten Have M, van Dorsselaer S, Beekman A, de Graaf R: The association between arthritis and psychiatric disorders; results from a longitudinal population-based study. Journal of psychosomatic research 2010 vol: 68 (2) pp: 187-93
- Nicassio P: Arthritis and psychiatric disorders: disentangling the relationship. Journal of psychosomatic research 2010 vol: 68 (2) pp: 183-5
- Ozcetin A, Kocer E, Yazici S, Yildiz O, Ataoglul A, Icmeli C: Effects of depression and anxiety on quality of life of patients with rheumatoid arthritis, knee osteoarthritis andfibromyalgia syndrome. West Indian Med J. 2007 Mar;56(2):122-9.
20.6.2016