U novije vrijeme sve su češći upiti žena za korekcijom vanjskih genitalija, najčešće labija i vagine, bilo kirurškom ili ne-kirurškom metodom.
Neki od takvih kirurških zahvata su opravdani i pokriveni osnovnim zdravstvenim osiguranjem u slučajevima kada se izvode radi korekcije nekog fiziološkog deficita, kao npr. kod inkontinencije mokraće, prolabiranih genitalnih organa ili izbočenog mokraćnog mjehura ili debelog crijeva u rodnicu (što direktno ometa uriniranje i/ili defekaciju). U svim ostalim slučajevima treba se utvrditi je li žena, zainteresirana za neki od takvih zahvata, upoznata s mogućnostima i rizicima metode, te mogućim komplikacijama, odnosno konačnim učinkom koji možda neće ispuniti njena očekivanja, a nekada može i donijeti nove probleme.
Estetski zahvati na vanjskim ženskim genitalijama najčešće se svode na smanjivanje velikih ili malih labija, na sužavanje i „pomlađivanje“ rodnice, zatim na „vraćanje“ himena i drugo. Pri tom ne postoji neki univerzalni, općeprihvaćeni izgled vanjskih ženskih genitalija, nego se žena, rekli bismo, „ne osjeća dobro u svojoj koži“. To, naravno, treba uzeti u obzir, ali isto tako treba razgovorom nastojat utvrditi motive zbog kojih žena želi promijeniti izgled vanjskih genitalija. Ako je riječ samo o njenom dojmu lijepoga (i partnerovom, možda), često se razgovorom može postići odustajanje od zahvata. Ako je pak riječ o ideji kako će iza takvog zahvata njen seksualni život biti bolji, situacija je kompleksnija jer je i sam problem nezadovoljavajućeg spolnog života kompleksan. Izgled vanjskog spolovila u tom je slučaju najmanje bitan.
Kada se iza razgovora i učinjene prijeoperacijske obrade (kada se, dakle, utvrdi kako nema kontraindikacija za operaciju) kirurška estetska korekcija vanjskih genitalija i obavi, moguće su rane i kasne komplikacije, kao i kod bilo kojeg kirurškog zahvata, npr. krvarenje/podljevi, infekcija, „otvaranje“ rane, odnosno popuštanje šavova te dodatno zbrinjavanje ovisno o kliničkoj slici, (neestetski) ožiljak i drugo.
Također, moguć je i gubitak nekih osjeta u kirurški korigiranom organu, što može imati negativne posljedice na spolni život, pa žena problem pripisuje nestručno odrađenoj operaciji; nerijetko ponovno traži kirurški zahvat, kod drugog liječnika i tako se zapravo stvara circulus vitiosus. Naravno, poželjno je da u tretman takve žene bude uključen i psihijatar, ili barem psiholog, ako ne prije samog zahvata, a onda svakako poslije.
Konačni izgled korigiranog vanjskog spolovila postiže se kroz određeni poslijeoperacijski period, od šest tjedana do nekoliko mjeseci, ovisno o eventualnim komplikacijama i opsežnosti zahvata. Kroz to vrijeme potrebno je pridržavati se liječničkih uputa, npr. o suzdržavanju od spolnih odnosa, posebnom provođenju higijene operiranog područja i drugo.
Neki estetske zahvate na vanjskim ženskim genitalijama uspoređuju s estetskom operacijom nosa, kao nečim što je danas već, rekli bismo, uobičajeno. Naravno, većina će se ipak složiti kako to nije usporedivo iz barem nekoliko razloga: korekcija nosa često se radi po uzoru na nos neke poznate osobe, prema nekoj slici; osobna percepcija krivog/velikog/malog … nosa ograničava osobu u svakodnevnim socijalnim kontaktima, pa je korekcija i poželjna, nekada ju rodbina/poslodavac … i očekuje; (eventualni) gubitak osjeta u operiranom nosu ne utječe na spolni život (a nezadovoljavajući spolni život okidač je pak drugih bolesnih stanja) itd.
Zato savjetujemo da se ipak slijepo ne slijedi trendove, nego svakoj reklami, pozivu, informaciji, ne samo o ovoj tematici, treba kritički pristupiti.
23.12.2015
