U ovom kratkom pregledu osvrnut ću se samo na depresivni poremećaj koji nastaje nakon moždanog udara u smislu komplikacije.
U klasifikaciji psihijatrijskih poremećaja ovakav tip depresivnog poremećaja naziva se depresivni psihoorganski sindrom ili organski uzrokovani depresivni poremećaj za razliku od depresivnih stanja koja se javljaju bez prisustva neke organske bolesti koja se nazivaju depresivni poremećaj ili prema starim klasifikacijama endogena depresija.
Treba imati na umu da depresivno raspoloženje ne mora biti znak patologije. Primjera radi ukoliko je osoba tužna radi teške tjelesne bolesti rekao bih da je to normalna reakcija psihički zdravog čovjeka, upravo suprotno bi bilo psihopatološki, na primjer stanje pretjerane sreće i zadovoljstva a osoba boluje od teške bolesti. Samo postojanje tužnog/depresivnog raspoloženja nije dovoljno da bi postavili dijagnozu depresivnog poremećaja. Radi ilustracije samo nekoliko naznaka koji simptomi i znakovi trebaju biti prisutni osim depresivnog raspoloženja.
Prvenstveno je to osjećaj umora i pomanjkanja volje, te osjećaj gubitka energije, takvu osobu ne vesele stvari ili situcaije, osobe koje su joj nekad pričinjale zadovoljstvo, poremeti se san tako da depresivne sobe ili pretjerano spavaju ili premalo spavaju s ranim jutarnjim buđenjem. Takvi bolesnici su usporeni, oslabljene psihomotorike, tužnog ili izgubljenog izraza lica. Imaju pretjerano jak ili uopće nemaju apetita. Imaju slabu koncentraciju, misli o vlastitoj neadekvatnosti i insuficijentnosti te misli o beznadnosti ili naposljetku misli o bezvrjednosti daljnjeg života i suicidalne misli. Dakle mnogo psihičkih, kognitivnih i vegetativnih simptoma treba biti prisutno kako bi postavili dijagnozu depresivnog poremećaja bilo endogene bilo organske podloge. Ukoliko se radi o depresivnom organskom poremećaju trebaju biti jasni dokazi o organskoj podlozi, u ovom slučaju moždanom udaru, koji je direktno povezan s nastankom depresivnog poremećaja.
Depresija nakon moždanog udara je jedna od najčešćih komplikacija moždanog udara, često neprepoznata, s brojnim negativnim konsekvencama na daljnji tijek cerebrovaskularne bolesti, prvenstveno na motorne ili kognitivne deficite. Depresija se nakon moždanog udara javlja najčešće u periodu od tri do šest mjeseci nakon cerebrovaskularnog incidenta. Prema jednom istraživanju na 100 bolesnika s moždanim udarom koji su praćeni 18 mjeseci depresivni poremećaj se javlja u 46% bolesnika nakon dva mjeseca, i tek u 12% ispitanika se depresija javila nakon 12 mjeseci nakon moždanog udara. Prevalencija depresije nakon moždanog udara kreće se od 20 do više od 70% ovisno o ispitivanoj populaciji i primjenjenim mjernim instrumentima za detekciju depresije. Prema jednom istraživanju u populaciji se depresija nakon moždanog udara javlja u oko 31.8% slučajeva, u populaciji akutno hospitaliziranih oko 47% dok u populaciji bolesnika na rehabilitaciji nakon moždanog udara depresija se javlja i do 72% te populacije.
Također pojava depresije nakon moždanog udara ovisi i o lokalizaciji moždanog udara. U jednom istraživanju do 82% bolesnika s udarom u području Arterije cerebri medije, dakle područje frontalnog, parijetalnog i temopralnog režnja. Manje od 10% bolesnika s moždanim udarom u području stražnje cirukulacije je imalo depresiju. Nakon godine dana do 62% bolesnika s moždanim udarom u području prednje cirkulacije je imalo depresiju dok se depresija nije zabilježila godinu dana nakon moždanog udara u području stražnje cirkulacije.
Zadnjih godina se posebno spominje i pojam vaskularne depresije. Stanje je to u kojem nema evidentiranih cerebrovaskularnih incidenata, bolesnici moždane udare «prehodaju» javljaju se prvenstveno psihijatrima radi svih simptoma depresivnog poremećaja a tek indiciranom obradm i pregledom se ustanove rizični faktori za razvoj cerebrovaskularne bolesti a neuroradiološkom obradom se nađu stare vaskularne lezije opet najčešće u područjima opskrbe krvlju prednje cirkulacije.
U liječenju vaskularne depresije ili depresije nakon moždanog udara treba poduzeti sve mjere u regulaciji rizičnih faktora koji dopridonose razvoju cerebrovaskularne bolesti što spada u domenu rada neurologa. Međutim u slučaju prisustva depresivnih simptoma treba po principu konzultativne psihijatrije uključiti psihijatra u terapijski proces koji će procjeniti je li riječ o postojanju paralelnih bolesti depresije i moždanog udara ili je depresija direktna posljedica moždanog udara i po zakonu psihijatrijske struke i liječiti takvog bolesnika. Naime liječenje depresije nakon moždanog udara je nešto kompliciranije nego li liječenje samostalne depresije prvenstveno jer je ovdje riječ najčešće o starijim bolesncima koji uzimaju i za niz drugih bolesti ili rizičnih faktora različite lijekove. S druge strane psihijatar će procjeniti prema simptomatologiji ili lokalizaciji moždanog udara hoće li biti od koristi antidepresivi s prvenstveno serotoninergičkim djelovanjem ili noradrenergičkim ili dopaminergičkim ili kombiniranim. Ipak možemo reći da prva linija u liječenju depresije nakon moždanog udara ili vaskularne depresije su lijekovi iz skupine selektivnih inhibitora ponovne pohrane serotonina koji svoj terapijski efekt ostvaruju djelovanjem na serotoninski transporter na membrani neurona na taj način da blokiraju ponovni unos serotonina u neuron i time povećavaju koncentraciju raspoloživog serotonina u sinaptičkoj pukotini. Ovi lijekovi su sigurni i glede kardiovaskularnih, hepatalnih ili renalnih nuspojava u odnosu na ostale skupine antidepresiva. Dugoročno njihov učinak je smanjenje postsinaptičkih serotoninergičkih neurona (down regulacija), povećanje transkripcije drugih glasnika i aktivacija BDNF-a (od engl. Brain derived neurotrofic factor) što naposljetku ima za učinak sinaptičku plastičnost. Iz navedenog je i jasno zašto antidepresivi ne djeluju odmah nego tek nakon nekoliko tjedana kontinuiranog uzimanja. Od selektivnih inhibitora ponovne pohrane serotonina posebno je učinkovit i siguran fluvoksamin.
Literatura:
- Robinson RG. Post stroke depression: Prevalence, diagnosis, treatment and disease progression. Biol Psychiatry 2003; 54: 376-387.
- Berg A, Palomaki H, Letitihalmes M, et al. Poststroke depression: An 18-month follow-up. Stroke 2003; 34: 138-143.
- Alexopoulus GS, Meyers BS, Young RC, et al. Vascular depression hypothesis. Arch Gen Psychiatry 1997; 54: 915-922.
- Mast BT, MacNeill SE, Lichtenberg PA. Poststroke and clinically-defined vascular depression in geriatric rehabilitation patients. Am J Geriatr Psychiatry, 2004; 12: 84-92.
- Cummings JL, Mega JL. Disturbances of mood and affect: cerebrovascular disease. In: Cummings JL, Mega MS, eds. Neuropsychiatry and behavioural neuroscience. New York, NY: Oxford University Press, 2003; 206.
23.12.2015
