Smatra se da je delirij sindrom, a ne bolest te da ga može uzrokovati više različitih uzročnika.
Za opis ovog sindroma koriste se razni termini, kao što su akutno konfuzno stanje, akutni moždani sindrom, metabolička encefalopatija, toksična psihoza i akutno moždano zatajenje. Prema definiciji delirij je poremećaj svijesti i oštećenje kognicije koje se razvija tijekom kraćeg vremenskog perioda, a prisutan je kod oko 60 do 80% bolesnika u intenzivnoj skrbi.
Bolesnici kod kojih se razvije delirij imaju i do 3 puta veći mortalitet, pod povećanim su rizikom od nastanka infekcije, imaju produžen hospitalni boravak, uz moguća kognitivna oštećenja. Od psihijatrijskih simptoma najčešće su izražene promjene raspoloženja, percepcije i ponašanja, a od neuroloških simptoma tremor, asteriksis, nistagmus, gubitak koordinacije, urinarna inkontinencija.
Delirij započinje naglo, tijekom nekoliko sati ili dana, kratkog je i fluktuirajućeg tijeka, a ako se eliminira uzrok, oporavak je brz. U općoj populaciji javlja se kod 0.4% osoba starijih od 18 godina i kod 1.1% starijih od 55 godina, kod 10 do 30% hospitaliziranih bolesnika i 30 do 50% postoperativnih bolesnika.
Uzroci delirija mogu biti različiti. Od intrakranijalnih uzroka najčešći su epilepsija i postiktalna stanja, trauma mozga, infekcije (meningitis, encefalitis), neoplazma, vaskularni poremećaji. Ekstrakranijalni uzroci mogu biti različiti lijekovi (antikolinergici, antikonvulzivi, antihipertenzivi, antiparkinsonici, antipsihotici, kardijalni glikozidi, cimetidin, klonidin, disulfiram, inzulin, opijati, fenciklidin, fenitoin, ranitidin, salicilati, sedativi, alkohol, hipnotici, steroidi), otrovi (ugljični monoksid, teški metali), endokrina disfunkcija (hipo ili hiperfunkcija hipofize, pankreasa, nadbubrežne žlijezda, paratiroidne žlijezde ili štitnjače), bolesti jetre (hepatična encefalopatija), bubrega i urinarnog trakta (uremična encefalopatija), pluća (hipoksija), hipotenzija, aritmije, kardijalno zatajenje, sistemske infekcije, disbalans elektrolita, postperativna stanja, traume, deficijencija tiamina, nikotinske kiseline, B12, folne kiseline. Rizični čimbenici za razvoj delirija predstavljaju starija dob, alkoholizam, postojeća kognitivna oštećenja, depresija, postojeća hipertenzija, pušenje, vidna/slušna oštećenja, medikacija (sedativi i analgetici), poremećaji spavanja, imobilizacija, itd.
Prema tipu delirij se može biti hiperaktivan (u 5 do 22% osoba), a karakteriziran je agresivnim ponašanjem, agitacijom, uz moguće i halucinacije. Češći je hipoaktivni ili mješoviti delirij kada su pacijenti mirni, mogu biti nasmiješeni, klimaju glavom, slažu se sa svime. Patofiziološku podlogu razvoja delirija vjerojatno čini reducirana kolinergička aktivnost središnjeg živčanog sustava uz povećanu dopaminergičku transmisiju. Povišenje dopamina može dovesti do hipokolinergičkog stanja. Također, u podlozi delirija je kompleksan i akutni disbalans i drugih neurotransmitera. Dopaminergički i kolinergički sustav dovode do modulacije i interakcije putem korteksa, strijatuma i talamusa s glutaminergičkim, GABA i serotoninergičkim sustavom. Zbog svega navedenog, velik je raspon potencijalnog medikamentoznog djelovanja, a kao reakcija na opisane promjene i disbalans, javlja se upalni odgovor organizma uz aktivaciju osovine limbički sustav-hipotalamus-hipofiza-nadbubrežna žlijezda.
23.12.2015
