Prvo otkriveni antipsihotici (sve do pojave klozapina) nazivaju se klasičnim antipsihoticima ili neurolepticima tj. tipičnim ili konvencionalnim antipsihoticima ili velikim trankvilizatorima.

Prvo otkriveni antipsihotici (sve do pojave klozapina) nazivaju se klasičnim antipsihoticima ili neurolepticima tj. tipičnim ili konvencionalnim antipsihoticima ili velikim trankvilizatorima.
Odgovor zašto su se antipsihotici donedavno nazivali neuroleptici leži u stručno-znanstvenoj zabludi da je u pacijenta nužno izazvati tzv. neuroleptički sindrom (grč. neuron = žila, živac + lepsis = uhvatiti tj. ukočiti) da bi se polučio antipsihotički efekt.
Iako se ubrzo otkrilo da neuroleptički sindrom ne predstavlja mehanizam antipsihotičnog djelovanja, već se radi o neželjenoj i jatrogeno izazvanoj nuspojavi, naziv za ovu skupinu lijekova teško se mijenjao. Kada je godine 1958. otkriven klozapin, koji u pravilu nije izazivao ekstrapiramidalne fenomene u bolesnika, a s druge strane imao je izrazitiji antipsihotički učinak, on je nazvan atipičnim neuroleptikom, jer se nije željelo odustati od dogme da bez neuroleptičkog sindroma nema efikasnosti u liječenju psihotičnih stanja. Slijedeće godine dovele su do pronalaska brojnih antipsihotika koji također nisu u velikoj mjeri izazivali ekstrapiramidalne nuspojave (sulpirid, risperidon, olanzapin, kvetiapin, sertindol, ziprasidon, zotepin, amisulpirid, aripiprazol, iloperidon i još mnogih drugih u fazi istraživanja), no još uvijek se za njih koristio naziv atipični antipsihotici. Tek, kada je postalo apsurdno imati više atipičnih antipsihotika nego tipičnih pribjeglo se nešto ispravnijoj terminologiji, te se tako danas umjesto kategorije atipični antipsihotici koriste termini novi antipsihotici ili još bolje antipsihotici druge generacije.

Po čemu se antipsihotici druge generacije (ADG) razlikuju od onih prve? Razlike su velike i bitne i sastoje se u slijedećem:

1. Većina ADG djeluje blokirajući na dopaminske, ali i na serotoninske receptore, samo što je u principu blokiranje serotoninskih receptora znatno jače izraženo od blokiranja dopaminskih receptora,
2. ADG pokazuju određenu selektivnost za pojedine skupine neurona, pa tako znatno jače blokiraju dopaminske neurone u A10 regiji koji pripadaju mezokortikolimbičkom sustavu za koji pretpostavljamo da je odgovoran za nastajanje shizofrenije, a znatno manje blokiraju A9 skupinu neurona u strijatumu što je odgovorno za nastajanje EPS-a,
3. Znatno bolje djeluju na negativne i kognitivne simptome što je ključno za povoljan terapijski uspjeh.

Osim afiniteta za dopaminske i relativno većem afinitetu za receptore serotonina (5HT-1a,2a,c,3,6,7) i noradrenalina (alfa 1,2), oni mogu utjecati na funkcije ponašanja posredovane glutamatskim receptorima (Kinon & Lieberman 1996). Naglašeno farmakološko svojstvo kao ključno za određivanje atipične aktivnost jest omjer između antagonizma D-2 i 5HT-2a recetora. Tipično je za ADG, s izuzetkom amisulprida, da oni znato jače blokiraju 5 HT-2a receptore od onih dopaminskih, D2 receptora.(Meltzer 1989).
ADG nisu homogena skupina, već su farmakološki dosta različiti. Neki su od njih, strukturalno slični klozapinu (npr. olanzapin, kvetiapin i zotepin), dok drugi kao npr. risperidon i sertindol imaju različitu kemijsku strukturu.
Dostupne studije pokazuju da antipsihotici druge generacije imaju učinke koji se jasno mogu razlikovati od onih tradicionalnih antipsihotika, a u nekim slučajevima se mogu razlikovati i međusobno. Za ADG postoji jasna granica između doza prediktivnih za antipsihotički učinak i doza prediktivnih za ekstrapiramidne nuspojave. U studijama diskriminacije lijekova, olanzapin može zamjeniti klozapin, (Kinon & Lieberman 1996), što međutim ne vrijedi za risperidon. Amilsulprid se razlikuje od ostalih ADG, ali također i od antipsihotika prve generacije (Martinot i sur 1996, Perrault 1997). Očito je da ADG nemaju identični farmakološki profil i mogu imati različite mehanizme djelovanja.

IZ PRAKSE

Ono što se postavlja od strane pacijenta je kako dugo uzimati terapiju?

Potrebno  je redovito uzimati lijekove u akutnoj fazi bolesti i fazi stabilizacije bolesti čak i kada više nema izraženih simptoma bolesti. Redovito uzimanje lijekova može znatno smanjiti rizik ponovne pojave bolesti. Uz redovito uzimanje lijekova, kad se i pojavi sljedeća epizoda, ona se pojavljuje kasnije, traje kraće ili su simptomi blaži.
Ukoliko se radi o prvoj psihotičnoj epizodi, a bolesnikovo stanje je stabilno tijekom 9 -12 mjeseci, terapija održavanja može se smanjiti, a trebala bi trajati najmanje godinu dana. Nakon druge psihotične epizode terapija održavanja trebala bi trajati 5 godina. Ako su pacijenti imali  više epizoda bolesti ili su epizode česte sa nezadovoljavajućim oporavkom između epizoda, preporuča se dugotrajno pa i doživotno uzimanje antipsihotika.

Poboljšanje u kognitivnom funkcioniranju pacijenata koji su tretirani olanzapinom

Moramo znati da su konvencionalni neuroleptici pokazali minimalne pozitivne učinke u kognitivnom funkcioniranju te ga  čak mogu i oštetiti.Olanzapin je novi antipsihotik za terapiju psihotičnih poremećaja uključujući i shizofreniju,koji pokazuje veliki napredak u općem poboljšanju psihičkog stanja i smanjenju pozitivnih i negativnih simptoma shizofrenije.Osim toga učinkovit je i u liječenju anksioznih simptoma tijekom akutne shizofrenije a može pomoći u nadvladavanju nesuradljivosti vezane uz lijek.

Terapija kvetiapinom u visokim dozama

Dogodi se u da nema odgovarajućeg odjeka na propisanu terapiju drugim antipsihoticima te je propisivanje kvetiapina u visokim dozama klinički značajno za pacijente koji su pokazali neodgovarajući odgovor na prijašnju terapiju antipsihoticima( mi smo koristili dnevnu dozu od 300 mg -1200mg ).
Kvetiapin je dobar lijek izbora u tretmanu psihotične epizode u bolesnika s Alzheimerovom bolešću.