.png.webp)
Infekcije mokraćnog sustava izazivaju značajan morbiditet. Mokraćni sustav treba gledati kao cjelinu unutar koje se infekcija lako širi iz jednog u druge dijelove.
-
Najčešći uzročnici infekcijaurogenitalnog sustava su gram negativne bakterije (Escherichia coli, Proteus mirabilis) i gram pozitivne bakterije (staphylococci i enterococci),
-
Upale parenhimnih organa obično uzrokuju visoku temperaturu uz izraženu slabost i imaju tendenciju prelaženja u kroničnu upalu dok upale šupljih organa najčešće ne izazivaju povišenje temperature, ili je ono minimalno, često se izliječe spontano uz uzimanje obilno tekućine i rijetko postaju kronične.
Infekcije mokraćnog sustava izazivaju značajan morbiditet. Mokraćni sustav treba gledati kao cjelinu unutar koje se infekcija lako širi iz jednog u druge dijelove. Zbog toga je nužno u pristupu bolesniku, procjenjivanju sijela infekta i budućeg liječenja sagledati zajedno mokraćni i genitalni sustav – urogenitalni sustav.
Urogenitalni sustav se sastoji od parenhimnih (bubreg, prostata, testis) i šupljih organa (pijelon, ureter, mjehur, uretra, duktus deferens). Zbog svoje građe, diferenciranosti i funkcionalnosti obje grupe organa različito reagiraju na upale. Upale parenhimnih organa obično uzrokuju visoku temperaturu uz izraženu slabost i imaju tendenciju prelaženja u kroničnu upalu te se stoga moraju liječiti dugo i intenzivno. Nasuprot tome, upale šupljih organa najčešće ne izazivaju povišenje temperature, ili je ono minimalno, često se izliječe spontano uz uzimanje obilno tekućine i rijetko postaju kronične. Posebno ugrožena populacija su djevojčice, trudnice i starije osobe.
Infekcije obično nastaju kao posljedica anatomskih i funkcionalnih poremećaja koji predstavljaju predispozicije za infekciju (opstrukcije, refluksi, anomalije, poremećaji inervacije), ili spolnih odnosa. Najčešći put nastanka infekcije je ascendentni, a hematogeni je rijedak i viđamo ga u bolesnika sa smanjenim obrambenim snagama organizma.
Najčešći uzročnici infekcija urogenitalnog sustava su gram negativne (Escherichia coli, Proteus mirabilis) i gram pozitivne bakterije (staphylococci i enterococci). Treba misliti i na druge moguće uzročnike koji zahtijevaju posebne tehnike identifikacije (Chlamydia, mycoplasma, ureaplasma, mikobakterij, trichomonas, virusi, gljivice). Prije samog liječenja treba nastojati primijeniti sve mogućnosti identifikacije uzročnika, ali ponekad „nemamo vremena“ pa po iskustvu propisujemo antimikrobni lijek.
Akutne nekomplicirane infekcije kod žena liječe se 7-10 dana, a recidivne infekcija i do 3 tjedna. Kod muškaraca neki autori predlažu liječenje i do 6 tjedana kod recidivnih infekcija, a kod pogoršanja i do 12 tjedana.
Kod akutnih infekcija gornjih dijelova urogenitalnog sustava terapiju možemo započeti s makrolidima (Azitromicin), tetraciklinima, cefalosporinima ili kinolonima (Ciflox, Noflox).
Kod infekcija donjih dijelova najbolje je odmah primijeniti kinolone (Ciflox, Noflox), pogotovo kod muškaraca, jer je polupropusna membrana prostatičnih stanica kao i njihov Ph prepreka za većinu standardnih antimikrobnih lijekova – trebali bi se davati u većim dozama kroz duže vrijeme.
Zato se i predlaže započeti terapiju s ciprofloksacinom (Ciflox), a kasnije se nastavlja norfloksacinom (Noflox) ili nitrofurantoinom (Ninur).
23.12.2015
