Testisi se, tijekom embrionalnog razvoja, stvaraju u retroperitoneumu i to u visini bubrega. Slijedi proces spuštanja testisa, (lat. – descensus testis) na njihovo mjesto u mošnjama (lat. – scrotum). To spuštanje se odvija krajem osmog mjeseca embrionalnog (intrauterinog) razvoja kada se testisi trebaju spustiti u skrotum tako da se muška beba rodi s oba testisa u skrotumu. To, međutim, nije uvijek tako pa se dijete može roditi i bez jednog ili čak i oba testisa u skrotumu. Takvo stanje se naziva kriptorhizam (grč. Krypros – skriven i orhis – testis).
Taj proces descenzusa testisa se odvija kroz retroperitonelani prostor (virtualni prostor iza stražnjeg lista potrbušnice) i to od visine donjeg pola bubrega sve do u skrotum. Na tom putu testis, u svom razvoju i procesu spuštanja, može zaostati bilo gdje. Najčešće se ipak dešava da zaostane u donjem dijelu svog puta spuštanja. Takvo zaostajanje se može desiti na jednom ili oba testisa. Ono se pojavljuje u oko 4% muške novorođenčadi, a idealno bi bilo kad b se testis spustio do kraja druge godine života. To razdoblje je tolerantno jer se u njemu može sačuvati funkcija testisa i to barem jedna – spermatogeneza – ili stvaranje spermija. Produkcija muškog spolnog hormona – testosterona – nešto manje je ovisna o procesu descenzusa tetisa budući da različite stanice produciraju spermije (zametne stanice) odnosno testosteron (Leydigove stanice). Što testis više zaostaje u svom procesu spuštanja to su funkcionalne promjene izraženije, a cijeli proces je ovisan o razvoju funkcije endokrinološke osovine hipotalamus – hipofiza – testis. Osim toga i razvoj jednog malog vezivnog organa – gubernakulum – je također vrlo važan jer on vezuje u konačnici donji pol testisa uz ostale vezivne ovojnice u skrotumu i služi kao „kormilo“ u samom procesu spuštanja i smjetanja testisa u skortum. Pri svemu ovome treba razlikovati kriptorhizam od pojma ektopični testis odnosno retraktilni testis jer se i oblici terapije ovih stanja razlikuju.
U pravilu, spontano spuštanje testisa se dešava unutar prve godine života djeteta, a početkom druge godine treba pristupiti aktivnoj terapiji ne bi li se spriječila oštećenja funkcije testisa. Učestalost kriptorhizma je u muške novorođenčadi oko 3% dok u šestom mjesecu života već pada na 1%. U nedonoščadi je učestalost čak 30%. Smanjenje stanica zametnog epitela u skladu je s vremenom normalnog spuštanja testisa kao i njegovoj poziciji u slučaju da se radi o kriptorhizmu – što je viša pozicija, veće je i oštećenje. Stoga je cilj terapije što prije spustiti testis u skrotum (gdje je niža tjelesna temperatura, jer je to povoljnije za stvaranje spermija – spermatogenezu).
Liječenje kriptorhizma može biti medikamentozno i kirurško (urološko). Medikamentozno liječenje provode pedijatri primjenom hormonske terapije, a ono je uspješnije u starije djece i što je testis prirodno niže spušten. Postoji više metoda kirurškog liječenja kriptorhizma, a primjena pojedine metode ovisi o vještini i iskustvu kirurga te samom smještaju testisa. Pravodobno liječenje važno je i zbog smanjenja učestalosti, ne samo infetilitetam nego i mogućnosti razvoja tumora testisa koja je višestruko veća u muškaraca s kriptorhizmom.
12.11.2024
