Ponovo tekst o stanju kontinencije nakon radikalne prostatektomije (RP). Izbor teme ne treba čuditi jer posljednjih 10-tak godina je sve veći broj muškaraca operiranih zbog raka prostate.
Ponovo tekst o stanju kontinencije nakon radikalne prostatektomije (RP). Izbor teme ne treba čuditi jer posljednjih 10-tak godina je sve veći broj muškaraca operiranih zbog raka prostate. Taj broj i dalje raste, a nema uvjerljvih pokazatelja da bi se takav trend uskoro mogao znatnije promijeniti. O komplikacijama RP smo objavili tekst i ranije ali ova tema zaslužuje dodatnu pažnju.
S porastom broja radikalno operiranih bolesnika koji boluju od raka prostate raste neizbježno i učestalost drugog urološkog problema – postoperativne inkontinencije. Možda će zvučati neobično ali i svjetska stručna literatura obiluje kontradiktornim podacima o učestalosti postoperacijske inkontinencije. Noviji izvještaji struke govore o rasponu od 4 – 70% inkontinentnih muškaraca nakon te operacije. Taj podatak zapravo ne znači ništa bolesniku kojem je preporučena RP. Ne znači mu ništa u smislu donošenja odluke hoće li ili neće pristati na operaciju. Drugim riječima, da li će prihvatiti rizik inkontinencije (operaciju) ili neće, jer zapravo iz ovog podatka i nije razvidno koliki je za njega rizik, a to je jedino što njega u tom času interesira. O ovoj se temi s bolesnikom vrlo malo razgovara predoperativno i, u najboljem slučaju, informira ga se o postojanju mogućnosti da nakon operacije neće imati „tako dobru kontrolu mokrenja“.
Jedan od glavnih razloga je pitanje kako definiramo pojam kontinencija? Prije 20-tak godina prof. Catalona je rekao:“Svaki muškarac koji treba, marak jedan, urinarni uložak dnevno je inkontinentan“. Ovakva striktna definicija, po mojem mišljenju, nije dobra za definiranje pojma kontinencije u bolesnika operiranih radikalnom prostatektomijom. Naime, i jedan značajan broj starijih muškaraca koji NISU operirani RP-om nema tako savršenu kontinenciju već zbog slabljenja kontinencijskog mehanizma uslijed starenja. Blaža, odnosno manje idealistička, definicija je poželjnija i bliža stvarnosti. Takva je npr. pojam „socijalne kontinencije“ koji označava postojanje određenog stupnja slabosti kontinencijskog mehanizma, odnosno inkontinencije, ali koja ne dovodi do nužnog smanjenja ustaljenih socijalnih aktivnosti. Nemajući jasnu definiciju, odnosno cilj, naravno da se ni učestalost postoperacijske inkontinencije ne može jasno procijeniti niti izmjeriti. To je jasno i iz činjenice da
Tako, na primjer, pitate li urologe, reći će vam najčešće da se učestalost postoperacijske inkontinencije (nakon RP) kreće između 4 i 10%. Postavite li isto pitanje operiranim bolesnicima, čak i do 70% će reći da su inkontinentni. Intenzitet inkontinencije se pokušava objektivizirati brojem inkotinencijskih predložaka u jednom danu. Kao urolog, rekao bih da korištenje nijednog (rijetkost!), jednog dnevno, povremeno jednog dnevno, jednog ali iz sigurnosnih razloga (ne imperativne potrebe) i sl., predstavlja kontinentnog bolesnika u zadanima okolnosti. Postavlja se pitanje kako kategorizirati one koje trebaju 2 ili 3, ali ne 4 ili 5 predložaka dnevno? Ovdje vrlo značajnu ulogu počinje igrati osobna percepcija bolesnika o tome koliki problem baš njemu stvaraju ta dva ili tri predloška. Taj bolesnik je svakako, uz striktnu definiciju, inkontinentan. Vjerojatno je „socijalno kontinentan“, a možda baš tom bolesniku 2-3 predloška (pa možda i više) ne predstavljaju neki osobiti životni problem. Nadalje, bolesnicima višeg stupnja obrazovanja, dakle predpostavljivo i intenzivnijeg socijalnog angažmana, i niži stupanj inkontinencije predstavlja veći problem nego bolesniku upravo suprotnih karakteristika. O faktormia rizika za nastanak postoperacijske (nakon RP) inkontinencije pisat ćemo u slijedećoj kolumni.
29.7.2019
