Shizofrenija je duševna bolest sa značajnim kratkotrajnim i dugotrajnim posljedicama za oboljele, njihove obitelji, sustav zdravstvenih usluga i društvo u cjelini.
Ovaj poremećaj izaziva značajnu individualnu patnju kao i često dugotrajnu nesposobnost, što negativno utječe na zaposlenost, a time najčešće i na socijalni status, odnose sa drugima i životno zadovoljstvo uopće.
Liječenje shizofrenije je dugotrajno, a ekonomski gledano, u većini zdravstvenih sustava zauzima prvo mjesto po ukupnoj cijeni, pri čemu treba imati na umu da cijena liječenja ne čini samo cijena lijeka, zdravstvenih usluga, bolničkog liječenja, institucionalnog smještaja, nego ovome treba pridodati i cijenu izgubljene produktivnosti pojedinca i članova njegove obitelji, koju ovaj poremećaj uzrokuje.
Od svih duševnih poremećaja, shizofrenija je povezana s najvećom stigmatizacijom i diskriminacijom. Ove pojave pronalazimo na individualnom planu, u obitelji, zajednici, ali i na nivou donošenja zdravstvene i mentalno zdravstvene politike.
Klinički, shizofrenija predstavlja ozbiljan psihički poremećaj koji utječe na percepciju, mišljenje, afekt i ponašanje. Simptomi shizofrenije se uobičajeno dijele na pozitivne simptome koji uključuju halucinacije i sumanute ideje, katatoniju; negativne simptome kao što su apatija, gubitak energije, siromaštvo govora, smetnje na planu motivacije i volje, emocionalna zaravljenost, socijalno povlačenje i izolacija; afektivne simptome kao što su potištenost, osjećaj bezizlaznosti i nerijetko suicidalnost, te kognitivne simptome koji se očituju u poremećaj pažnje, pamćenja ili npr. apstraktnog mišljenja. Iz ovih simptoma rezultira poremećaj funkcioniranja unutar obitelji, na radnom mjestu i u zajednici. Svaki pojedini slučaj shizofrene bolesti ima svoju jedinstvenu kombinaciju simptoma i kliničku prezentaciju.
Sociološki, posljedice shizofrene bolesti kod značajno velikog broja oboljelih dovode do disfunkcionalnosti koja se manifestira kroz nesposobnost za rad, roditeljstvo ili samostalnu brigu o sebi. Polovina bolesnika sa shizofrenijom ocjenjuje se kao nesposobna za rad. Visoka stopa pušenja kod shizofrenih bolesnika, kao i često prisutna slaba briga za sebe isto tako doprinosi njihovom lošem tjelesnom zdravlju. Nesposobnost shizofrenih bolesnika nije samo rezultat bolesti, već i sporednih efekata liječenja, socijalne izolacije, lošeg socioekonomskog statusa, nedostatka smještaja. S ovim problemima suočavaju se službe zaštite mentalnog zdravlja i socijalne službe, a ne treba ni zanemariti niti predrasude povezane s dijagnozom shizofrenije. Povijesno gledajući, mnogi psihijatri i drugi zdravstveni djelatnici imali su pesimističan stav na prognozu shizofrenije, smatrajući je teškom i često progresivnom deteriorirajućom doživotnom bolesti. Ovakav stav objektivno ne nalazi potvrde u istraživanjima i praćenju varijacije, niti na osnovi istraživanja i praćenja toka bolesti. Naime, jedna trećina ljudi sa shizofrenijom se potpuno oporavi, a kod samo deset posto bolesnika dolazi do progresivne deterioracije tokom života. Pritom treba istaknuti da i bolesnici koji nikada ne dožive potpuni oporavak mogu imati prihvatljivu kvalitetu života, ako dobiju adekvatnu podršku i pomoć. Oporavak kod shizofrenije može se desiti u bilo kojem periodu bolesti, čak i poslije mnogo godina.
Neliječeni poremećaj i odgođeno dijagnosticiranje rane shizofrenije povezano je sa sporijim i nepotpunim oporavkom te povećanim rizikom od relapsa u periodu od dvije godine. Uz to, brojni socijalni i ekonomski čimbenici utječu na tijek i dinamiku shizofrene bolesti. Pritom, odnos između incidencije, oporavka, kulturalnih i ekonomskih faktora je mnogo kompleksniji nego jednostavna deprivacija socijalno egzistencijalnog statusa.
Liječenje
U posljednjih nekoliko desetljeća došlo je do značajnog napretka u liječenju shizofrenije. Stvorena je čitava lepeza novih usluga čiji je cilj umanjivanje simptoma i poboljšanje kvalitete života, kao i restauracija produktivnog života. Liječenje i upotreba usluga obično se dijele po kliničkim fazama bolesti, odnosno liječenje akutne faze, faze stabilizacije, stabilne faze (faze održavanja) i faze oporavka. Optimalno liječenje uključuje neki oblik farmakoterapije, prije svega antipsihoticima u svim fazama poremećaja, najčešće u kombinaciji s različitim psihosocijalnim intervencijama.
Najveći broj istraživanja efikasnosti liječenja u shizofreniji odnosi se na studije farmakoterapije ove bolesti. Noviji lijekovi, koje se često naziva i atipičnim antipsihoticima zbog toga što imaju drugačiji mehanizam djelovanja od svojih prethodnika (konvencionalnih, tipičnih), osim za redukciju pozitivnih simptoma, imaju dobar učinak i na redukciju negativnih simptoma shizofrenije, pa time pružaju nove mogućnosti u liječenju i time unose prognostički optimizam prema ishodu bolesti.
Pravilan terapijski pristup i adekvatan odabir medikacije u liječenju endogenog poremećaja, s efikasnim antipsihotičnim učinkom, jednostavnim doziranjem i povoljnim profilom nuspojava, rezultira specifičnim skladom koji donosi toliko željeni mir u život shizofrenog bolesnika.
23.12.2015
