Vrijeme čitanja članka: 6 minute

1. prosinca Svjetski je dan borbe protiv HIV/AIDS-a koji obilježavamo već 33 godine.

U povodu toga organizirat će se različite aktivnosti i medijska događanja kojima je cilj podizanje svjesnosti o: infekciji HIV-om koji uzrokuje AIDS, dostupnosti liječenja antiretrovirusnim lijekovima, postignućima u prevenciji, važnosti uklanjanja stigme i diskriminacije oboljelih i njihovih obitelji, opasnosti koje može donijeti rizično ponašanje.

Međunarodni simbol svjesnosti i podrške oboljelima, prevenciji i liječenju te bolesti je crvena vrpca, a njeno isticanje jedan je od načina pokazivanja solidarnosti i podrške oboljelima i spomen na umrle.

Ususret 1. prosincu Svjetskom danu borbe protiv AIDS-a, svake godine krajem studenog obilježava se Europski tjedan testiranja na HIV, tijekom kojega se europske zemlje pozivaju da svojim aktivnostima doprinesu informiranju građana o važnosti testiranja, ranog otkrivanja infekcije HIV-a te pravovremenog liječenja.

U sklopu projekta „Živjeti zdravo“, Hrvatski zavod za javno zdravstvo (HZJZ) proveo je ove godine ljetnu javnozdravstvenu kampanju pod sloganom „Nema maženja bez paženja“. Istim sloganom obilježit će se i Europski tjedan testiranja na HIV od 22. do 26. studenoga 2021. godine. Testiranje je besplatno i anonimno i provodi se u sklopu Savjetovališta za promicanje spolnog zdravlja HZJZ putem HIV brzog testa iz nekoliko kapljica krvi. Rezultat testa poznat je kroz nekoliko minuta, uz pouzdanost testa od 99,8 %.

Definicija i uzročnik bolesti

Sindrom stečenog nedostatka imuniteta, skraćeno AIDS ili SIDA (engl. „Acquired Immunodeficiency Syndrome“ ili franc. „Syndrome d’ imunodeficiencience acquise“) je uznapredovali stadij infekcije virusom humane imunodeficijencije – HIV (engl. „Human immunodeficiency virus”).

HIV je virus humane imunodeficijencije koji napada obrambeni sustav organizma na način da napada specifičnu vrstu bijelih krvnih stanica, tzv. T- limfocite (CD4 limfocite). CD4 T – stanice su vrsta limfocita koji su ključni u proizvodnji protutijela koja se bore protiv infekcija, a HIV se u njima umnožava, uništava ih i dovodi do slabljenja obrane organizma od infekcije što rezultira pojavom oportunističkih infekcija i nekih malignih bolesti.

Razdoblje bez simptoma bolesti može potrajati i do 10 godina. Osobe koje su zaražene virusom HIV-a, a nemaju simptome, virus mogu prenijeti na druge osobe. Virus HIV-a se u bilo kojoj fazi infekcije može prenijeti sa zaražene na nezaraženu osobu.

Pojava simptoma označava krajnji i najteži stadij HIV infekcije – AIDS, što uključuje umor, noćno znojenje, smanjenje tjelesne mase, promjene na koži i sluznicama, povećanje limfnih čvorova, proljev, kašalj i veću mogućnost obolijevanja od drugih bolesti. Također, definicija uključuje 26 kliničkih stanja koja obuhvaćaju razvoj tumora i oportunističkih infekcija: protozoalne (pneumocystis carinii), bakterijske (tuberkuloza), virusne i gljivične infekcije, maligne bolesti, poput Kaposijevog sarkoma, limfoma, raka grlića maternice, neurološke bolesti – encefalitis s posljedičnom demencijom. Prosječno 5 – 20 % HIV pozitivnih osoba inficirano je hepatitisom B i 5 – 15 % hepatitisom C. Rizik razvoja tuberkuloze je između 26 – 31 puta veći kod HIV pozitivnih osoba u odnosu na opću populaciju.

Bolest se ne može izliječiti, ali se napredovanje bolesti i pogoršanje simptoma može spriječiti antiretrovirusnim lijekovima. Kako bi liječenje bilo uspješnije, potrebno je bolest otkriti u što ranijem stadiju.

Tijek HIV infekcije

Nakon zaražavanja ne moraju svi inficirani pokazivati simptome bolesti, a vrijeme koje prođe između zaraze i pojave simptoma izrazito varira. U većini slučajeva tijek HIV infekcije ima tri faze:

1. akutna faza – nastaje  2 do 4 tjedna nakon ulaska HIV-a u organizam, a očituje se nespecifičnim simptomima poput gripe ili infektivne mononukleoze i spontano prolazi 
2. asimptomatska faza – nakon akutne HIV infekcije, slijedi faza  asimptomatske HIV infekcije  (bez simptoma bolesti) koja može trajati  10 i više godina. Za to vrijeme obrambeni sustav organizma od infekcije postupno slabi i bolest napreduje u AIDS. 
3. AIDS – simptomatska faza (rani, srednji i kasni simptomi) koja se javlja kod osoba koje imaju manje od 200 CD4 T – limfocita. 

Dokaz infekcije

S obzirom na to da rana HIV infekcija obično ne uzrokuje simptome, vrlo je važno provesti preciznu dijagnostičku obradu kad postoji sumnja da je osoba zaražena.  Određivanje HIV protutijela osjetljiva je i specifična metoda dokazivanja infekcije HIV-om, osim tijekom prvih nekoliko tjedana od infekcije. HIV protutijela obično ne dosižu mjerljive vrijednosti tijekom prva 3 mjeseca nakon infekcije, a ponekad je potrebno čak 6 mjeseci kako bi se stvorila dovoljna količina protutijela koja se mogu otkriti standardnim pretragama krvi. Enzimatski test kojim se određuju HIV protutijela (engl. enzyme–linked immunosorbent assay = ELISA) veoma je osjetljiv, ali se svaki pozitivan nalaz ELISA-om mora potvrditi specifičnijim testom kakav je Western blot. Noviji brzi testovi (engl. rapid tests) dokazuju infekciju HIV-om iz krvi ili sline. Svaki takav pozitivan nalaz mora se potvrditi standardnim testovima iz krvi.

Ako sumnjamo na infekciju HIV-om, unatoč negativnog rezultata testa određivanja protutijela (npr. tijekom prvih tjedana od infekcije), može se pribjeći testiranju krvi na prisutnost HIV RNK. Testovi za utvrđivanje koncentracije HIV RNK (samog virusa) zahtijevaju sofisticiraniju tehnologiju, poput RT–PCR (engl. reverse transcription –PCR) ili bDNK (engl. branched DNA) kojima se može dokazati i izrazito niska koncentracija virusa (osjetljivi su na prisutnost i najmanje razine HIV RNK).

Kako se HIV prenosi?

HIV je prisutan u krvi, spermi i vaginalnom sekretu zaražene osobe u količini dovoljnoj da zarazi druge osobe. Tri su osnovna načina prijenosa HIV-infekcije:

1. nezaštićeni spolni odnos sa zaraženom osobom (vaginalni, analni, oralni). Prijenos je moguć s muškarca na ženu, sa žene na muškarca i s muškarca na muškarca. HIV se prenosi tijekom spolnog odnosa kada dođe do dodira sluznice sa sekretima (ejakulat, vaginalni sekret) ili krvlju zaražene osobe;
2. putem krvi ili krvnih produkata; Zaraza je moguća ako se koristi zajednički pribor (igle i šprica) za ubrizgavanje droge. HIV se također može prenijeti prilikom transfuzije krvi i krvnih pripravaka, presađivanjem organa i umjetnom oplodnjom, ali je taj rizik sveden na minimum zbog testiranja darivatelja krvi i plazme te darivatelja organa i sperme.
3. sa zaražene majke na dijete; Smatra se da do prijenosa infekcije najčešće dolazi tijekom porođaja, rjeđe u samoj trudnoći ili dojenjem.

Kako se HIV ne prenosi?

HIV se ne prenosi:

• socijalnim kontaktima, razgovorom kao ni uobičajenim kontaktima kožom poput rukovanja, grljenja;
• hranom, vodom, zrakom i ubodom komaraca ili ostalih insekata, ogrebotinama i ugrizima domaćih životinja
• kontaktom s različitim predmetima, zajedničkim korištenjem posuđa, pribora za jelo, čaša, ručnika
• korištenjem javnih zahoda, bazena, kada, tuševa, sauna
• kašljanjem, kihanjem, kontaktom kože sa suzama ili slinom
• intimnim kontaktom: ljubljenjem, petingom
• masturbacijom
• liječenjem u bolnicama, ambulantama i kod stomatologa; ako se primjenjuju uobičajene higijenske mjere
• masažom, fizioterapijom, frizerskim i kozmetičkim uslugama, bušenjem ušiju ako se primjenjuju uobičajene higijenske mjere
• darivanjem krvi i organa
• skrbi za HIV pozitivne osobe i oboljele od AIDS-a.

Tko obolijeva?

Visokorizične skupine su:

• homoseksualni i biseksualni muškarci
• intravenski narkomani koji među sobom dijele igle
• spolni partneri zaraženih osoba; promiskuitetne osobe
• novorođenčad majki zaraženih HIV-om
• zatvorenici
• seksualni radnici
• transrodne osobe
• osobe koje su primile transfuziju između 1975. i 1980. (prije standardnog postupka provjere uzoraka krvi na HIV).

Prema podacima  UNAIDS iz 2018. godine, rizične skupine koje čine muškarci koji imaju seksualne odnose s muškarcima, zatvorenici, intravenski korisnici droga, seksualni radnici i transrodne osobe činili su polovicu novoinficiranih u svijetu, čak 54 %.

Epidemiologija HIV/AIDS u svijetu

HIV je i dalje glavni globalni problem javnog zdravlja, jer je do sada odnio 36,3 milijuna [27,2 – 47,8 milijuna] života.

Procjenjuje se da je na kraju 2020. godine s HIV-om živjelo 37,6 milijuna [30,2 –  45,1 milijuna] ljudi, od kojih je više od dvije trećine (25,4 milijuna) u Afričkoj regiji Svjetske zdravstvene organizacije. Od toga je 35,9 milijuna bilo odraslih, a 1,7 milijuna djece (<15 godina).

Oko 84 % ljudi s HIV-om diljem svijeta testirano je i zna svoj HIV status. Testiranje je bitan prvi korak za pristup liječenju.

Procjenjuje se da je 1,5 milijuna [1,0 – 2,0 milijuna] osoba diljem svijeta dobilo HIV 2020. godine, što je 30 % pad broja novih infekcija HIV-om od 2010. godine.

Godine 2020. 680 000 [480 000 – 1,0 milijuna] ljudi umrlo je od uzroka povezanih s HIV-om.

UNAIDS-ovi ciljevi 90-90-90 postavljaju kao ciljeve da će do 2020. godine 90 % svih ljudi s HIV-om znati svoj HIV status, 90 % svih ljudi koji znaju svoj status bit će na ART-u (engl. antiretroviral therapy), a 90 % svih ljudi koji primaju ART postići supresiju virusa. Prateći napredak prema tim ciljevima, UNAIDS izvještava da će 2020. godine od svih osoba s HIV-om u svijetu: 84% znati svoj HIV status, 73% je pristupiti ART-u, a 66% postići virusnu supresiju.

Velika većina ljudi s HIV-om je u zemljama s niskim i srednjim dohotkom. U 2020. godini bilo je 20,6 milijuna ljudi s HIV-om (55 %) u istočnoj i južnoj Africi, 4,7 milijuna (13 %) u zapadnoj i središnjoj Africi, 5,7 milijuna (15 %) u Aziji i Pacifiku i 2,2 milijuna (6 % ) u zapadnoj i srednjoj Europi te Sjevernoj Americi.

Cilj Svjetske zdravstvene organizacije jest da se broj novooboljelih smanji na 50 000 do kraja 2020. godine, odnosno na 200 000 do kraja 2030. godine.

Epidemiologija HIV/AIDS u Hrvatskoj

Prema podacima Registra za HIV/AIDS, u razdoblju od 1985. godine, kada su zabilježeni prvi slučajevi zaraze HIV-om u Hrvatskoj, do kraja 2020. godine je zabilježeno ukupno 1827 osoba kojima je dijagnosticirana infekcija HIV-om, od čega ih je 572 oboljelo od AIDS-a. U istom je razdoblju 235 osoba umrlo od AIDS-a. Od ukupnog broja svih slučajeva HIV-a/AIDS-a, 1625 (89 %) su muškarci, a 201 (11 %) žene, a većina zaraza HIV-om se dijagnosticira u dobi od 25 do 44 godina. 

U 2020. godini bilo je zabilježeno 76 novooboljelih od infekcije HIV-om, uključujući 12 novooboljelih od AIDS-a te 5 umrlih od posljedica AIDS-a. U posljednjih pet godina prosječan broj godišnjih novodijagnosticiranih slučajeva HIV-a/AIDS-a bio je 100 (raspon 76-110), što stopom od 1,9 na 100.000 stanovnika Hrvatsku svrstava među zemlje s niskom učestalošću HIV infekcije (5,4/100.000 je prosjek za zemlje EU/EEA u 2019. godini).

Za ukupno 1827 zabilježena slučaja HIV-a/AIDS-a za koje ima podatak o putu prijenosa, raspodjela prema vjerojatnom putu prijenosa pokazuje da se velika većina oboljelih zarazila nezaštićenim spolnim odnosom (96 %). Najčešći prijavljeni put prijenosa je spolni odnos između muškaraca ili biseksualni kontakt (76 % u 2020., kumulativno 90 % ), dok je drugi najčešći put prijenosa spolni odnos između žene i muškarca. Udio zaraženih putem injektiranja droga je 4 %. Vertikalni prijenos (sa zaražene majke na dijete) čini 1 % od ukupnog broja zabilježenih slučajeva zaraze HIV-om.

Hrvatska je zemlja niske prevalencije  infekcije HIV-om: manje od 0,1 % stanovnika ima protutijela na HIV.

Prema podacima Klinke za infektivne bolesti „Dr. Fran Mihaljević“, Referentnom centru za dijagnostiku i liječenje zaraze HIV-om Ministarstva zdravstva, u 2020. godini je 1304 osoba oboljelih od infekcije HIV-om bilo uključeno u skrb, od kojih je njih 1292 uzimalo antiretrovirusne lijekove, što čini 99 posto oboljelih. U 2020. godini 83 % onih koji su ušli u skrb započelo je liječenje unutar 24 sata, a 92 % unutar sedam dana od ulaska u skrb. Još je uvijek nepovoljno to što se dio zaraza HIV-om (oko 30 %)  otkrije u kasnom stadiju HIV infekcije kad je broj limfocita CD4 manji od 200/mm³ ili je zaražena osoba već oboljela od AIDS-a.