O poremećajima libida u muškog spola napisani su brojni tekstovi, a o istom problemu u žena više nego duplo manje. Znači li to da žene nemaju takvih problema?
O poremećajima libida u muškog spola napisani su brojni tekstovi, a o istom problemu u žena više nego duplo manje. Znači li to da žene nemaju takvih problema? Ili je posrijedi nešto drugo? I što uopće znači gubiti želju za seksom, imati smanjenu spolnu želju?
Treba razumjeti da frekvencija spolnih odnosa ne govori ništa o seksualnoj želji i zadovoljstvu, da ne postoji „normalna“ količina spolnih odnosa u određenom vremenskom periodu. Odnosno, „normalno“ je ono što oba partnera takvim doživljavaju, što ne izaziva nikakve negativne osjećaje ni u jednog partnera. Ali kada se žena pri pomisli na spolni odnos osjeća nelagodno ili uopće taj akt doživljava kao stresan onda to je problem, kojemu tako treba i pristupiti. Tada govorimo o smanjenoj spolnoj želji, o HSDD-poremećaju (engl. Hypoactive sexual desire disorder).
Prema nekim statističkim pokazateljima, ovaj je poremećaj prisutan u oko 1/3 žena u dobi od 18. do 59. godine.
Kao najčešći uzroci HSDD-a spominju se:
- problematični međupartnerski odnosi
(npr. manjak emocija ili negativne emocije spram partnera, rođenje djeteta i posljedično zanemarivanje partnera), - nezadovoljavajuće sociokulturalno okruženje
(npr. stresni posao i radna okolina, razni „savjeti“ u različitim medijima o tome što je, a što nije „normalno“), - zdravstveni problemi
(npr. neke psihičke bolesti ili poremećaji, ako što je depresija, ili neke ginekološke bolesti, kao što je endometrioza, ili pak neke endokrinološke bolesti ili poremećaji, kao što je hipotireoza), - uzimanje nekih lijekova
(npr. nekih antidepresiva, antihipertenziva, nekih oralnih hormonskih kontraceptiva), - životna dob
(npr. kontinuirano snižavanje razine androgena s dobi).
Zbog multifaktorijalne osnove ovog poremećaja ni terapijski pristup ne može biti jednoznačan. Liječenje je često dugotrajno, pa je važno osobe u tretmanu upozoriti na to, kako ne bi imale nerealna očekivanja.
Mogući terapijski pristupi uključuju:
- bračno/partnersko i/ili seksualno savjetovalište
(može se provoditi individualno ili s parom, jer problemi jednog partnera imaju utjecaja na drugog; provode ga psihijatri), - promjenu lijeka ili doze lijeka koji se uzima
(ponekad treba proći izvjesno vrijeme da se odredi odgovarajući zamjenski lijek ili odgovarajuća doza istog ili drugog lijeka), - odgovarajuću dijagnostičku obradu kod sumnje na postojanje neke do tada neprepoznate bolesti
(de novo dijagnosticiranu bolest potrebno je liječiti/izliječiti, te se iza toga posvetiti liječenju ovog problema), - lokalnu (vaginalnu) primjenu estrogena u menopauzi
(sluznica rodnice u menopauzalnih žena je zbog manjka estrogena suha, što otežava ili u potpunosti onemogućuje imanje spolnih odnosa), - primjenu testosteronskih flastera
(iako ni jedna hormonska terapija nije odobrena od strane FDA za liječenje HSDDa, osnova za ovakvo razmišljanje ima; provedene su mnoge studije o ovome i uskoro se očekuju prvi znanstveni rezultati).
Jednom (za)liječen poremećaj spolne želje u žene nije garancija da se isti opet neće javiti (s istim ili drugim partnerom). Problem treba prepoznati, shvatiti i potražiti stručnu pomoć, te razumjeti da liječenje može biti i najčešće je dugotrajno, a da rezultati možda neće biti onakvi kakve žena/par očekuje.
23.12.2015
