Užasno mi je teško pala činjenica da iz toplica koje sam toliko iščekivao moram ići u zaraznu. Za mene je to bio korak unazad i konstantno sam si ponavljao u glavi doktorove riječi da se radi samo o osam dana zarazne prije mog povratka u toplice. Već sama vožnja do zarazne bila je avantura s obzirom na to da nije bilo raspoložive sestre koja bi išla sa mnom u vozilu pa je uz mene jedino bila majka koja mi je do zarazne konstantno držala krevet kako ne bih odletio jer nije bio dobro učvršćen.

Dolaskom u zaraznu bolnicu u Varaždinu, smjestili su me u sobu na kraju hodnika, u kojoj sam konačno dobio priliku biti sam. Možda zvuči čudno što sam napisao konačno, ali uvijek sam bio osoba koja preferira mir i koja voli biti sama. Nakon konstantne buke koja se oko mene odvijala zadnja dva mjeseca, na ovo sam gledao kao na preporod.

Odmah po dolasku u sobu, posjetila me vrlo simpatična i susretljiva glavna doktorica i šefica odjela koja je inzistirala na tome da mi se naprave sve moguće pretrage kako bi ustanovili što mi se događa. Možda i bolje da nije, jer „popis“ nalaza koji je stigao koji dan kasnije sve nas je ostavio u čudu.

No, moja nadanja o miru uskoro su se pretvorila u horor. Svega dan nakon dolaska u zaraznu, u nedjelju, uz stolicu iz mene je izašlo poprilično puno krvi. Dok su me medicinska sestra i majka presvlačile upitao sam što se dogodilo, na što mi je sestra odgovorila da sam se samo malo pokakao. Tada nisam mogao ništa fizički pa je odgovor ljudi oko bio jedina stvar na koju sam se mogao osloniti. Presvukavši me, ubrzo se dogodilo isto, ali ovaj put s puno više krvi. Znajući da nešto nije u redu, kontaktirani su svi mogući doktori i u nedjeljno popodne oko mene ih se okupilo ravno petero!

Odmah sam hitno poslan na snimanje crijeva jer se sumnjalo na to da su pukla. Problem je bio što sam za snimanje trebao biti na strogom boku, a kako na boku radi kanile nisam mogao disati, uslijedila je prava mala bitka, a i drama.

Saznavši da do puknuća nije došlo, zaključak takvog krvarenja bili su toksini u crijevima i lijek marivarin, kao uzrok još obilnijeg krvarenja. Danas mogu reći da se vjerojatno radilo o klostridiji što je otpusnim pismom na neki način i potvrđeno.

Intenzivna

Dobivši injekciju kako bi se zaustavilo krvarenje, poslan sam nazad intenzivnu. Od operacije, intenzivne, normalnog odjela i toplica, vratio sam se na potpuni početak. Ako mi je ikada u životu bilo teško, onda je to bio taj trenutak! Tu sam se raspao u potpunosti i ranjivije, očajnije i nemoćnije se nikada nisam osjećao kao u tom trenutku.

Na tri puna dana stavljen sam u sobu i to u potpunu izolaciju bez mogućnosti posjete. Tri dana ništa nisam smio jest, a piti sam mogao samo tako da su mi dali čaj na vrh usana kako bih ih navlažio. Sa tri strane sobe bio sam okružen staklom tako da sam mogao na neki način vidjeti što se oko mene događa, a najviše mi je za oko zapinjala Milka od jagode koju je osoblje bolnice jelo svega dva metra od mene, u drugoj prostoriji.

Nisam imao nikoga za razgovor, nikoga i ničega čemu bih se veselio, nisam imao televizor, radio pa čak niti sat. Tri dana proveo sam gledajući u strop i boreći se s konstantnom temperaturom koja bi svaki dosezala 40 stupnjeva. Ili mi je bilo toliko vruće da sam mislio da će mi oči ispasti, ili toliko hladno dok je temperatura rasla da sam imao treskavicu. Tijelo mi se borilo za život na jedan način, a glava na neki posve drugi način.

Povratak na odjel

Nakon tri dana horora i prestanka krvarenja iz crijeva, vraćen sam se na odjel i to u sobu gdje sam prvotno smješten. Da ne bih imao trenutak predaha pobrinula se doktorica došavši s onim famoznim popisom koji sam spomenuo na početku. Slušajući popis, čovjeku može samo postati slabo. Pronađene su mi bakterije na oba dekubitusa, onom na trtici i onom na lopatici, pronađene su i mi bakterije u urinu, gljivice u kanili i na plućima, toksini u crijevima i šećer na kraju, MRSA u nosu, visoko rezistentna i opasna bakterija. Osim toga, krvna slika izgledala mi je kriminalno i doktorica je rekla da su mi jako oštećena crvena krvna zrnca.

Za početak, krenuli smo s čišćenjem kanile. Uklonivši ju, ustanovljeno je da nije mijenjana neko vrijeme što je u potpunosti nedopustivo i kao uzrok tome dobio sam gljivice i zaštopavanje od kojeg nisam mogao disati. Kroz rupicu na grlu ušli su mi s kateterom i kao sa usisavačem „posisali“ sav šlajm koji se u meni nalazio. Osjećaj odvratnosti i nelagode koji sam pri tome osjetio nije se mogao mjeriti s onime što su iz mene izvadili. Ipak, izvadivši to iz mene, prodisao sam konačno i u potpunosti se preporodio. Sada sam konačno imao jednu pozitivnu stvar koja se dogodila!

U tom trenutku, potpuno izmućen imao sam svega pedesetak kila, ako ne i manje, dok sam nastradavši imao sedamdeset i osam! Tog dana pojeo sam tri ručka zaredom, roditelji nisu mogli vjerovat, a kao šlag na tortu, pojeo sam najveću Milku od jagode! Nikada ju nisam nešto previše volio, ali tad je to bila čokolada iz snova.

Nastavak liječenja

Sljedećih dana postepeno sam dolazio k sebi, kako fizički, tako i psihički. Na dekubituse su mi stavljeni posebni flasteri koje u toplicama nisu htjeli koristiti, primio sam transfuziju i riješen sam većine bakterija koje su se nastanile u meni. Osim toga, dobio sam televizor i radio i po prvi put gledao sam nešto i slušao glazbu što mi je užasno pomoglo psihički. Bio je to period kada sam uistinu izgledao najgore u životu i bilo mi je drago s jedne strane što ne mogu imati posjete jer nisam htio da me prijatelji vide takvog.

Uskoro su uslijedile i prve vježbe, dobio sam dvije fizioterapeutkinje koje su radile s mnom, rane su se počele zatvarati i počeo sam unatoč kanili sve normalnije govoriti. Ono što je bio problem jest da sam i dalje konstantno po cijele dane imao temperaturu o kojoj se nije znalo ništa.

Ono što je u pozadini svega bilo vrlo važno jest da sam ja se ja dobivao psihički pa mi je paralelno s time rastao moral, optimizam i raspoloženje. Tako sam prilikom „suhog“ kupanja gdje su me dvije mlađe sestre prale i brisale u krevetu, u trenutku kada mi je sestra rukom prešla preko kanile, počeo glumiti kao da se gušim. Sestra se naravno uplašila, kako kaže, skoro je skočila kroz prozor, no ubrzo su obje shvatile da se radi o šali i svi smo se dobro nasmijali.

Ono što me konstantno mučilo jest to da nikada nisam znao koje je vrijeme. Prolazilo bi ono bez da znam koje je doba dana, uopće nisam imao pojma o njemu. Da me malo „ušutkaj“ radi konstantnih pitanja o vremenu, dobio sam lijepi digitalni sat ravno ispred sebe. Tom satu prve se noći upalio alarm usred noći, a doktor je u punom trku s kraja odjela dotrčao u panici misleći kako valjda netko umire!

Što dalje?

Obećano mi je nakon osam dana zarazne biti vraćen u toplice. Nakon mjesec dana ja sam i dalje ležao u zaraznoj. Dane kada sam najviše trebao vježbati radi povratka funkcija, ja sam provodio i dalje boreći se sa visokim temperaturama. Tada sam već tri mjeseca svakodnevno kurio između 38 i 40 stupnjeva po cijele dane. Zadnji prijedlog i sumnja doktora bila je da imam bakterije na srcu što je opovrgnuto pregledom i nakon tog zadnjeg ispaljenog metka, doktori više nisu znali što sa mnom i od čega temperatura.

Nakon mjesec dana zarazne u Varaždinu, na prijedlog mojih roditelja, doktori su se složili da je najbolje da me se preseli na zaraznu u Zagrebu.