Tanzanija – Zemlja osmijeha (Hedonizam na Zanzibaru)

Danas je dan odmora, a kako nisam baš ljubitelj ovakvih dana moram priznati da me to baš i ne veseli. Odmor imam doma, u svojoj svakodnevici i rutini, dok na putovanjima uvijek nastojim biti posve aktivan. Tako se na neki način osjećam živim i jednim dijelom to je moj „bijeg“. Smatram takve dane, barem trenutno, gubitkom vremena i novaca, dok je oko mene toliko toga za vidjeti i istražiti, a ja ležim u smještaju.

Iako nam niti ovo jutro nije donijelo lijepi izlazak sunca i sada već u jednu ruku ispadamo kao mazohisti s tim dizanjem, danas sam se bez obzira na to konačno naspavao. Odmah po doručku, za nas je stigla najteža odluka dana, što danas jesti?

Donijevši je, za nas danas nije preostalo ništa više nego se prepustiti potpunom hedonizmu. Cure se za početak odlučuju na masažu, dok se mi dečki raspoređujemo po ležaljkama tik uz more. Koliko god ne volim ovako odmarati, ne mogu se žaliti na dostupnost i uslužnost osoblja resorta koje nam konstantno donosi piće i ispituje nas treba li nam nešto. Osim toga, tu je pogled na palme, tirkizni ocean i plažu s bijelim pijeskom. Nigdje nema nikoga, osim nas. Upravo smo se iz tog razloga odlučili za selo Jambiani, radi autentičnosti, malog broja turista i činjenice da nas nitko neće gnjaviti.

Da bi si dan barem djelomično učinio zanimljivijim, po povratku cura s masaže odlučujem se na prvo kupanje u Indijskom oceanu. Dečki me primaju ispod ruku i odnose na rub gdje se ocean susreće s plažom i posjedaju me u turski sjed. Tako mogu sjediti posve sam pa me na trenutak ostavljaju u miru. Uživam i promatram kako mi se maleni valovi „razbijaju“ o noge, pitajući se kako bi mi bilo da to zapravo osjetim? Iako ne mogu, barem imam to sjećanje od prije kakav bi to osjećaj mogao biti…

Ruke mi vrlo brzo u potpunosti tonu u pijesak pa me dečki spašavaju i odnose dublje u more kako bih se zapravo okupao. U trenutku ulaska, u području prsa počinjem osjećati toplinu mora i moram priznati da ovako toplo more nikada nisam doživio. Kako je more ovdje jako plitko, tako se i brzo ugrije te temperature dosežu ekstremnih trideset stupnjeva! U kupanju zaboravljamo na vrijeme pa nas Annin poziv podsjeća da je vrijeme za ručak, morsku hranu i ono čemu se najviše veselili, jastozima! Oni za razliku kod nas ovdje ne koštaju pravo bogatstvo, zapravo, vrlo su jeftini, ali i puno lošijeg okusa. Tko god voli morsku hranu za ovo bi rekao da je daleko od onoga što mi imamo doma.

Nakon ručka dan nastavljamo u hedonističkom stilu, kupajući se, odmarajući i ispijajući kokose. Dan koristim i za obavljanje tuširanja i wca, a najbolje od svega je što se po tuširanju radi topline uopće ne trebam niti brisati, samo izađem van na topao vjetar i suh sam za dvije minute.

S dolaskom mraka, ostatak vremena provodimo na plaži ispod palmi, ispijajući gin tonic, promatrajući zvijezde i pitajući se što nam donosi sutra…

Jozani forest

Jučerašnji slobodan dan pokazao se kao dobra odluka, pogotovo jer nas danas očekuje naporan dan i uz to, danas je vjerojatno najtopliji dan od kada smo ovdje. Jutro je, a već ga kuri na 30 stupnjeva uz visoki postotak vlage. Sprema se kišna sezona i to se itekako osjeti. Jedini problem našega sela Jambiani, osim algi na plaži, su te ogromne oscilacije u plimama i osekama. Kada nastupi oseka, more se toliko brzo i daleko povuče da čovjek treba hodati po par stotina metara kako bi se donekle okupao. U svakome mjestu postoje točni rasporedi plima i oseka pa na temelju toga možete i planirati svoj dan. Na temelju toga odlučujemo posjetiti Jozani forest, plažu Paje i najpoznatiju atrakciju na otoku, restoran The Rock.

Na meniju je danas opet svašta i moram priznati da su nas već pomalo razmazili. Odlučivši što ćemo jesti, krećemo prema šumi Jozani!

U šumu još nismo niti ušli, a svima je već toliko vruće da smo nervozni. Dečki su cijeli mokri i očito je da im se previše ne da i da bi najradije ostali na plaži u hladu. Ja na svu sreću nemam problema s time jer se ne znojim, ali je s te strane još gore jer mi se tijelo puno brže pregrijava nego njihovo jer ne luči znoj koji bi ga hladio.

Thomas plaća lokalnog vodiča i krećemo. Rečeno nam je da se radi o laganoj desetominutnoj šetnjici bez prepreka za kolica. Ovo mjesto nisam istraživao pa ajmo vidjeti što se dogodi kada nekome tako vjerujem na riječ. Pitam se hoće li biti isto kao i s brodićem za Prison Island? Već na samome ulasku dočekuje nas majmun, i to, ni više ni manje nego – na biciklu! Jozani šuma najpoznatija je po crvenim Kolobus majmunima i ovo je jedino mjesto na svijetu gdje oni obitavaju. Ne treba puno dok ne uočavamo prvoga. Kako to obično i biva, ono „obećanje“ o desetominutnoj šetnji pada u vodu kada shvaćamo da hodamo već dvadeset minuta. Svi su živčani na sve, napetost polako raste, a time i tenzije.Prelazimo korijenje, porušena stabla i probijamo se kroz šumu. S dečki lije znoj dok ih cure samo, kako bi se reklo, „podbadaju“. Ekipa nam se dijeli u klanove, muški protiv ženskog. Kako sam ja osoba s invaliditetom ja se ne računam i ne spadam niti u jedan pa dečki gube, s 3:2. Razumijem i jedne i druge i najradije bih da mogu hodati pa da nikoga ne zamaram i idem svojim putem.

Probijamo se dalje. Dečki, vodič i ja smo kakvih sto metara ispred cura i Thomasa. Zaustavljamo se da dečki uzmu mali predah, a ja koristim trenutak i, kao periskop, promatram okruženje oko sebe. Može se reći da imam dobro oko pa se često dogodi da vidim nešto prvi. Okrećem glavu u lijevo i primjećujem nešto u daljini. Uočavam zelenu zmiju kako koristi jedva prodiruće sunčeve zrake za sunčanje. Zmija! Vičem na glas i pokazujem u smjeru u kojem ju vidim. Dolaze i ostali, a Thomas ju uspijeva uhvatiti fotoaparatom. Vodič nam govori da se radi o zmiji imena „Green snake“. Čudo, to sam mogao i sam zaključiti! Idemo dalje, tenzije se ne smiruju. Sad sam već i ja pomalo živčan. Ono kad ti dođe nekoga baciti u more…ili s litice…e tako! Ulazimo u auto i vozimo se kratko prema šumi mangrova.

Dečkima je dosta, ostaju u obližnjem kafiću. Cure, Thomas i ja nastavljamo prema šetnici kroz šumu mangrova. Vruće je za poludjeti! Šetnjica je lijepa, ali nema se previše za vidjeti osim tih mangrova i par rakova. Kako sam u svemu ovome potpuno smetnuo samoga sebe s uma, pregrijavam se i postaje mi slabo! Nemam čokoladicu ili bananu za oživljavanje pa me spašava Thomasova Coca-Cola! U ovakvim situacijama jednostavno trebam šećer…