Nakon mjesec dana boravka u Rijeci stigao je dan kada sam dobio informaciju da konačno idem u Varaždinske toplice! Dan koji je za mene značio veselje i raj, pretvorio se u potpuni pakao…

Kao što sam i ranije pisao, odlazak u toplice za mene je predstavljalo nešto pozitivno i trenutak u kojem je sve trebalo krenuti na bolje. Mislio sam da me čekaju bazeni, saune, rehabilitacija i napredovanje, do tog stadija gdje ću ponovno trčati. Vidio sam to, u svojim snovima i mislima! Nažalost, u Rijeci su me „natrpali“ lijekovima i antibioticima te s ranama tj. dekubitusima na trtici i lopatici „kamuliranog“ poslali u toplice. Ja sam putovao u vozilima hitne, dok su moji roditelji iz Rijeke za mnom došli nešto kasnije. Kako sam ležao na nosilima i imao ovratnik oko vrata, jedino što sam mogao jest gledati ravno iznad sebe. Sjećam se i dan danas ulaska u toplice i popucalog stropa koji me naveo na pitanje „gdje sam ja to došao zapravo“!?

„Hodajući“ hodnicima odjela, na putu do sobe, gledajući raspuknute zidove, osjećao sam intenzivan miris sumpora. Bio je to miris nalik pokvarenim jajima! Smjestili su me u veliku prostranu sobu u kojoj su već boravila četiri ostala pacijenta. Preko puta mene bio je Radovan iz Bjelovara koji je nastradao u prometnoj i koji je imao nešto lakšu ozljedu od mene. On i otac vozili su se i doživjeli prometnu, on je preživio ali nastradao, dok je otac nažalost preminuo. Pored njega bio je stariji gospodin iz Splita, nekadašnji fizioterapeut Hajduka koji je zadobio ozljedu vrata radi pada sa zidića. Do njega, bio je dečko srednjih godina iz Osijeka ako se ne varam, ali koji je već duži niz godina bio ozlijeđen i koji je u toplice došao na 21 dan na „održavanje“. Pored mene nalazio se tek šesnaest godina stari dječak i najteže ozlijeđeni Josip.

Dobrodošao u Varaždinske toplice!

U sobi me ubrzo posjetio tadašnji doktor bolnice, Dr. Džidić. Niti ne predstavivši se, doktor mi je rekao; „Znaš li da postoji 99% šanse na nikada više nećeš prohodati?“ Ta rečenica za mene je u tom trenutku bila apsolutni šok! Nsam se snašao i nisam znao kako da reagiram niti kako da odgovorim. Mislio sam si „da li ovaj čovjek misli da sam ja u stanju da ovo sad trebam čuti? Očito iznerviran i frustriran riječkom bolnicom, koja me u ovako lošem stanju poslala njemu nije se zaustavio.

Doktor: Gdje su ti roditelji?

Ja: U Rijeci, dolaze danas.

Doktor: Kako su te ostavili ovako kao deblo?

Na to se doktor okrenuo i slučajno srušio pladanj s ostatcima doručka od jednog od pacijenta. Na to je rekao da to nije njegova krivica i da ubuduće ljudi trebaju paziti gdje ostavljaju stvari! Doktor je napustio sobu ostavivši me u stanju potpunog šoka! Sljedećih par sati osjećao sam se možda i najusamljenije ikada, sam sa svojom glavom, crnim mislima i užasnim ponašanjem doktora koji bi trebao biti nekakav oslonac i sigurnost ovdje.

Vrlo brzo nakon, doživio sam presvlačenje i „kupanje“ svih nas u sobi. Vrata širom otvorena, da nas posjetitelji bez problema jasno vide gole, pelene pune izmeta bacaju se na pod, a vrećice koje puštaju mokraću vuku se po podu. Kupanje je bilo takvo da su nas sa trljačicama obrisali gole u krevetu. Sve to, uz dozu mirisa sumpora u zraku ostavio ja mene užasan prvi dojam toplica!

Početak rehabilitacije

S vježbama, ako ih tako možemo nazvati, krenuo sam već sljedeći dan. Dodijeljen mi je glavni fizioterapeut odjela Zvonimir, i za početak, s obzirom na konstantnu temperaturu koju sam imao, razgibavalo me se u krevetu. Jasno, teško da sam tako mogao napredovati, ali s obzirom na temperaturu, vježbat još nisam smjeo. Preko dana navukli bi mi kompresijske čarape protiv tromboze, malo bi me se razgibalo i na pola sata dobio bih uže sa udlagama koje bi visjelo iznad moje glave i u koje bih stavio podlaktice kako bih micao rukama. Tada sam s lijevom rukom već nešto i mogao, dok je desna bila „mrtva“. S vremena na vrijeme pokušao sam ići i na dasku za stajanje, ali svaki pokušaj moje vertikalizacije rezultirao je padom u nesvijest i počelo se „osjećati“ da se sa mnom više ne zna što bi se radilo.

Radi dva dekubitusa, na leđima i trtici, nisam smjeo na leđa, a radi kanile na vratu koja bi me gušila svako malo nisam mogao na bok. Pronašli smo rješenje tako da sam s gornjim djelom tijela na leđima, a da su mi noge stavljene na bok. Tako ne bih opterećivao dekubitusom zahvaćene dijelove tijela i mogao bih donekle dobro disati. Problem je bio što tako nisam mogao spavati, iako su mi ionako već ovratnikom imobiliziranu glavu poduprli jastucima.

To je bio vrhunac ljeta i prijatelji su još uvijek bili na moru. Ja, kako ne bih spavao, slušao bih muziku koja je kroz prozor dolazila iz obližnjeg kafića. Noćima nisam spavao, razmišljao sam o njima, kako im je, gdje su trenutno i zabavljaju li se. Svaka pjesma, svaki ljetni hit „pogodio“ bi me ravno u srce. Jedne noći, vidio sam na bicepsu desne ruke kako mi se napinje jedan dio mišićnog vlakna. Ujutro sam Zoranu rekao kako ću istrenirati ruku i povratiti funkciju u njoj da bude kao i lijeva, ali nisam baš osjećao da mi se vjeruje.

Preživljavanje

Ti prvi dani u toplicama bili su jedni od težih od cijele rehabilitacije. Jedan od najtežih trenutaka bio je svakako onaj kada mi je sestra donijela moju odbojkašku loptu. To me u tom trenutku slomilo! Srećom, nisam nikada klonuo duhom! Obitelj je cijelo vrijeme bila uz mene i ocu bi dozvolili svaku noć da ostane uz mene duže jer im je to naravno odgovaralo, manje posla za njih. Nažalost, na nas pedesetak nepokretnih noćnu bi radile dvije sestre što je poprilično nemoguće. Kako mi je ovratnik, onaj visoki koji prekrije pola glave bio već zaustavio rast kose i prekinuo cijelu cirkulaciju u glavi, otac bi mi to satima masirao i poticao krv u glavi. Gotovo nemoguće je opisati mi količinu svraba koju sam na glavi u tim trenutcima osjećao, sve dok se to nije vratilo u normalu.

 Užasno mi je puno pomogla obitelj koja je stalno bila uz mene, a i prijatelji koji su mi dolazili u posjetu. Bez njih ne znam kako bi preživio i kako bih se sam sa svojom glavom izborio. Oni svi, misli su mi odvlačili u nekim posve drugim smjerovima, toliko da zapravo uopće nisam niti mislio na svoje stanje previše. Posvetio sam se rehabilitaciji i svaku noć, dok svi spavaju, posve budan napinjao bih to mišićno vlakno u ruci, sve dok zapravo cijelu ruku nisam mogao micati.

Timski rad

U sobi je, kako smo se već sad dobro upoznali, počela vladati sve bolja atmosfera, a nije falilo niti zafrkancije. Nažalost, dečko iz Osijeka pokupio je upalu mjehura i temperaturu pa je veliku većinu vremena provodi ispod deke ne komunicirajući. Stariji gospodin tu i tamo bih se uključio, ali slabo. Sve se zapravo svelo na Josipa , Radovana i mene. Pričali bi o svojim životima, nesrećama, budućnost, ali bi se i zafrkavali.

Iako smo svi bili drukčije ozlijeđeni, svi smo imali jedan isti problem, a to je bila noć! Kako je bilo ljeto, u sobi je bilo užasno vruće, a mi smo svi bili bez ikakve termoregulacije radi ozlijede. Svi bi na noćni stolićima imali nešto za pit, ali ironično, nitko svoje piće nije mogao dohvatiti! Zamislite to i taj osjećaj bespomoćnosti! Radovan je jedini nešto više mogao s rukama pa je zato on i jedini imao zvono u slučaju nužde. Ono žalosno bilo je da žeđ nije bila takav slučaj! Kako su sestre bile rastrgane na sve strane, poprilično bi nadrapali ako bi pozvonili radi žeđi.

No, smislili smo nešto! Kako smo Josip i ja imali kanile u koji bi nam se skupljao šlajm, u tom bi slučaju dolazilo do gušenja i to bi bio hitan slučaj! Kako smo to mogli sami izazvati i kada bi nas se nakupilo žednih, ili da trebamo nešto drugo, u dogovoru bi jedan ili drugi, ovisi na kojem je bio red i koji bi imao već nešto šlajma, izazvali bi i Radovan bi pozvao sestru! Sestra bi došla i odmah bi rekli da Josipa i mene treba aspirirati, što je jedan poprilično odvratan postupak. Dugačak kateter gurnuo bi nam se kroz rupu u vrat i onda bi se kao sa usisavačem usisao sav taj gnoj unutra. Koliko odvratno zvuči, toliko je i odvratno osjećajem! No, aspirirane, sestra bi nas upitala trebamo li još nešto, a onda bi svi viknuli „vode“! Ta nas je taktika spasila…

Mali korak unaprijed i veliki unazad

Stvari su nakon desetak dana počele prelaziti u rutinu. Počeo sam se navikavati na život u bolnici, na ljude i na cijelu situaciju. Bilo mi je teško, unatoč konstantnoj temperaturi, nesanici, bolovima koje sam osjećao u desnoj lopatici i čeljusti, rana i kanili, ali nekako sam preživljavao.

Kako su dani prolazili, moja probava postajala je čudnija. Što god bih pojeo, gotovo instanto bi iz mene izišlo van. Doktori su me dolazili pregledati, pipati po trbuhu ali ništa se nije događalo ili zaključivalo. Jedan dan doktor je došao, popipao mi trbuh i rečeno mi je da moram ići u zaraznu bolnicu u Varaždinu. Iako su mi obećavali da će to biti svega tjedan dana i da će me po povratku čekati moj krevet, a i cimeri, moj se svijet urušio i umjesto naprijed, otišao sam u svojem oporavku debelo nazad…

Spakirali su me i poslali u zaraznu…