Nakon dva mjeseca vucaranja po zaraznim bolnicama, lišen svih bakterija, kanile, dekubitusa, sa nešto zarađenih kila i preporođen, vraćen sam u Varaždinske toplice. Na moje čuđenje, svi su bivali iznenađeni mojim povratkom, uz komentare poput „nismo vjerovali da ćeš preživjeti“, što mi je dalo pravu sliku o ozbiljnosti cijele situacije u kojoj sam bio završio. Kada se danas prisjetim fotografija iz zarazne, mora da sam imao oko pedesetak kilograma i izgledao kao da sam izišao iz logora. No, preživio sam, iako, vjerujem, jedva! Rečeno mi je da to dugujem jakom organizmu i sportu kojim sam se aktivno bavio prije nesreće.
Sa svime negativnim iza sebe, konačno je došlo vrijeme da stvari za mene krenu na bolje, vjerovao sam u to! Svjestan da sam onaj period, kada se funkcije i pokreti najviše vraćaju, potratio ležeći u krevetu i u potpunoj pasivi, moja glava je i dalje bila optimistična, ali i realna. Nažalost, nikada neću saznati koliko bih danas bio bolje rehabilitiran i koliko bi moja funkcionalnost bila veća da se to sve nije dogodilo. Ljudi koji su u mojoj situaciji, a žive u recimo Americi, barem su petnaest do dvadeset posto bolje rehabilitirani od mene, ili bilo koga na ovom prostoru.
Kako od mojih prijašnjih cimera u toplicama nije ostao nitko, smješten sam u malenu sobicu sa dva starija gospodina. Oni su se u toplicama našli na „održavanju“, a značilo je to i da uskoro odlaze. Iako dragi, ta me činjenica veselila s obzirom na to da se moj manjak sna nastavio radi njihovog užasno intenzivnog hrkanja! Vjerujte mi, bilo je nepodnošljivo i nemoguće za spavati, pa čak niti uz pomoć tableta. Bez obzira na to, većina ostalih stvari bila je pozitivna. Dobio sam novog fizioterapeuta, Šilju, i radnog terapeuta, Josipa. Krenuo sam konačno sa vježbama i po prvi put nakon ozljede sjeo u kolica, što je bio prvi značajan korak unaprijed od operacije! Sada svijet nisam više promatrao iz ležećeg položaja, već iz sljedećeg! Konačno nisam samo gledao u strop nego dobio jednu sasvim novu perspektivu i pogled. Zamislite samo biti sretan što recimo vidiš hodnik…
Ono što me konstantno mučilo bio je nedostatak informacija o životu nakon i sa ovakvom ozljedom. Bezbroj pitanja svakodnevno mi je prolazilo glavom, a nikoga nisam imao tko bi mi dao odgovore na moja pitanja! Ono najčešće, bilo je o tome postoji li uopće šansa da nakon ovakve ozljede imam djevojku? Čvrsto sam vjerovao u to da je moj život po mnogo čemu, pa i po tome, nakon ovakve ozljede završio. Taj moj stav i pogled malo se promijenio nakon što sam umjesto svojih dotadašnjih cimera dobio novog. Tomica je bio godina kao i ja, sa gotovo identičnom ozljedom, ali i sa dvije godine staža od nesreće te iskustvom života van bolnice. Puno mi je pomogao svojim pričama i savjetima i to mi je dalo prve pozitivne misli o mojem životu u budućnosti kojeg sam se poprilično bojao.
Sa životom van bolnice susreo sam se po prvi put nešto kasnije, kada mi je odobreno da za Božić i Novu godinu odem doma, u Zagreb. Sve mi je bilo novo, poput vožnje u našem autu, sjedenja u sjedalu, gledanja kroz prozor, a prizor moje ulice i zgrade u meni je budio strah od nepoznatog. Očito je bilo da sam se naviknuo na bolnicu, toliko da me povratak doma i u stvarni svijet pomalo plašio.
Doma me dočekalo jako puno prijatelja, kao i kafiću za Badnjak. Nisam se u tim situacijama baš najbolje snašao, nisam znao kako se ponašati i ostao sam od svega poprilično zbunjen i na neki način poželio brže – bolje nazad u bolnicu. Iako mojim povratkom u toplice više nije bilo Tomice, već dva nova cimera, Marcel i Mario, ovaj sam se put vratio s pojačanjem, mobitelom i laptopom!
Sjećam se koliko mi je tada bilo teško otipkati jednu običnu banalnu rečenicu. Isto je bilo i s laptopom. Dečki bi obično rano zaspali, a ja, naviknut biti budan kao sova, noćima bih lutao internetom otkrivajući sve što sam zadnjih godina propustio. U želji da saznam više o svojoj ozljedi i iskustvima, pronašao sam tako jedan forum vezan za osobe s invaliditetom i topic naziva „prvo seksualno iskustvo kao osoba s invaliditetom“. Možda i bolje da ga nikada nisam otvorio, jer ono što sam pročitao tamo bila je hrpa negativnih i užasnih iskustava poput toga da se ljudima događalo da mokre ili imaju stolicu za vrijeme odnosa. Malo je reći da sam pročitanim ostao užasnut i pomiren činjenicom da ništa takvo u životu više neću iskusiti, a vjerujem da nisam bio jedini.
Mario i Marcel bili su dečki godina kao i ja, s gotovo identičnim ozljedama, ali puno povučeniji od recimo Tomice. Iako smo se dobro slagali, nismo previše pričali. Preko dana bi vježbali i družili se na hodniku, dok bi navečer u sobi prevladavala tišina. U tom periodu, dok su mi Marcel i Mario bili cimeri, počeo sam dobivati lijek za smirivanje grčeva, magnet na lopaticu radi bolova, a dasku za vertikalizaciju zamijenio sam stajalicom! Iako sam konačno uz pomoć stajao na svojim nogama, stajalica je za nas bila „sprava za mučenje“. Tako bi ju zvali, s obzirom na to da nam je stajati na njoj bilo užasno naporno i iscrpljujuće. Nakon jednog stajanja i padanja u nesvijest, za mene bi dan bio doslovno gotov! Jednom prilikom, našao sam se na stajalici sa Marcelom. Njegov fizioterapeut Josip i moj, Šiljo, odlučili su kladiti se tko će prije pasti u nesvijest. Znajući da sam nešto slabiji i teže ozlijeđen od Marcela i da mi je samim time teže stajati, odlučio sam izazov shvatiti ozbiljno. Naravno, želio sam pobijediti! Tako smo stali jedan uz drugog, a Marcel i Josip odlučili su se pokušati me dekoncentrirati i zafrkavati. Kako je Marcel energiju trošio na pričanje, naravno da je ubrzo pao u nesvijest kao kruška!
Za nas, najteže ozlijeđene, izbora nije bilo mnogo. Nažalost, tek manji dio dana bi vježbali, a veći bi tratili sjedeći u hodniku brojeći vrijeme do povratka u krevet. Oni pokretniji i mobilniji lutali bi okolo, pa čak odlazili van, ali mi smo bili osuđeni na hodnik, nastojeći se nekako zabaviti i okupirati. Od vježbi imao bih jedan sat u dvorani, jedan sat u bazenu i jedan sad sa radnim terapeutom gdje bih većinu vremena provodio stavljajući objekte raznih oblika u kutiju sa otvorima istih tih oblika. Uglavnom bi radio neke finije stvari sa rukama ili prstima, ali bivale su to one najbazičnije operacije radi kojih se sa „zdravim“ mozgom i nepokretnim tijelom čovjek osjeća pomalo glupo.
Iako sam napredovao, očito se to nekome nije pretjerano svidjelo pa sam nakon upale mjehura dobio i upalu zuba. Bio je to onaj zub koji mi je prilikom skoka i udarca u prijatelja napukao, i tako neotečenome, rečeno mi je da nema druge nego izvaditi zub. Kao osobi koja se nenormalno plaši zubara, šlag na tortu bilo je saznanje da injekciju protiv bolova ne smijem primiti radi lijeka za zgrušavanje krvi koji sam pio. Značilo je to da sam zub vadio na živo, bez anestezije. Osim toga, da ne bih mogao reći da imam sreće u nesreći, zubarka mi je rekla da nemam dva korijena, već tri! Iskreno, mislio sam da će mi glavu iščupati s vrata!
Vrijeme je prolazilo, postepeno sam napredovao, iako malim koracima, ali sigurno! Pacijenti su sa odjela odlazili ali i dolazili. Ubrzo su otišli i Marcel te Mario, a meni je po drugi put pronađena MRSA u nosu. Radi toga sam premješten u malu sobu na kraju hodnika, kako bih donekle bio izoliran. Bez obzira na to, naručio sam svoja vlastita kolica po mjeri, obavljao stvari poput pranja zubi i jela sam te sve više napredovao. Sada se postavljalo samo jedno pitanje, a to je bilo „koliko ću se zapravo na kraju ovoga svega oporaviti“?
28.1.2025
