Probudivši se ujutro u Merzougi, na samome ulasku u Saharu, nakon doručka saznajem za mene najgoru moguću vijest. Mustafa mi govori da ipak ne mogu na devu! Na moje pitanje zašto, odgovara mi deva koja bi bila dovoljno velika za Gregu i mene nije tu.
Odbijam to prihvatiti, jer jahanje deve u pustinji, uz zalazak sunca, bila je moja najveća želja na ovom putovanju. Ljut sam i razočaran te dojma kako je ovo sve Mustafa unaprijed znao, ili da se mogao bolje pripremiti. Da stvar bude gora, kako je moja jedina opcija doći do kampa u pustinji džipom, sad mi želi i to naplatiti, bez obzira na to što sam svoj „prijevoz“ devom već platio unaprijed. Nastaje rasprava, odbijamo platiti džip i nakon desetak minuta Mustafa popušta osiguravši mi „besplatan“ prijevoz do kampa.
Koliko god me ova situacija pogodila, ne dam se smesti i potpuno si pokvariti raspoloženje. Prihvaćam ovo kao svoje prvo negativno iskustvo na putovanju i nastavljam dalje. Dan je lijep, vremena do polaska prema kampu imamo i razmišljamo kako ga najbolje iskoristiti. Dijelimo se na pola, dio ekipe ostaje u smještaju, a mi odlazimo na turu džipom po pustinji.
Na to smo se odlučili u trenutku kada nam se pred smještajem pojavio jedva punoljetan Muhammed (tamo se svaki drugi tako zove), ako je uopće punoljetan, nudeći izlet po pustinji. Misleći i vjerujući da ću tako najbolje doživjeti pustinju, s obzirom na to da ne mogu na devu, bez razmišljanja prihvaćamo i krećemo prema izlasku iz grada.
Napuštajući Merzougu, paralelno nas prati tzv. „more pijeska“ i čuvene dine The Erg Chebbi koje se protežu 22 km u dužinu i 5 km u širinu. Ona najviša, Lala Merzouga, doseže visinu od čak 160 metara, no njezina visina radi vjetra i nanosa pijeska nikada nije ista. Fascinantno ih je promatrati ovako izdaleka, svjestan blizine najveće pustinje na svijetu i da su nekoć ovuda prolazile karavane.
Ubrzo s ceste prelazimo na pijesak, iako još nismo u onoj pravoj pustinji. Više uopće ne mislim niti na devu niti išta loše. Uživam, jer putem prolazimo hrpu deva, a vrijeme ne može biti ljepše i sunčanije. Samo par sati unazad skrivali smo se od kiše i grmljavine.
Vidjevši jezero usred pustinje i posjetivši dva vidikovca, od kojih je jedan nekoć bio vulkan, ulazimo u pustinju, onu pravu! Vozimo se po dinama, svira nam Marokanska glazba, a Muhammed svako malo viče „Afrikaaaa“. Vičemo i mi! Na vrhu jedne dine stajemo i tu odlučujem izaći van, pretpostavljajući kako je ovo jedina prilika da iskusim nešto ovakvo.
Srećom, pijesak je utaban, s obzirom na to da je sinoć padala kiša. Bez obzira na to, kolica je po pijesku užasno teško gurati, kao što sam i mislio. Grega me do jednog dijela gura, a zadnjih dvadeset metara radi dubine pijeska odlučuje nositi do samog vrha dine. Tu me posjeda, stavlja u turski sijed i ostavlja potpuno samog. Upijam zrake sunca, uživam i divim se pustinji. Nigdje oko nas nema ničega, a tišina i mir koji odjekuju pustinjom ne mogu se usporediti sa ničime što sam do sada iskusio. Tek tu i tamo začuje je zvuk laganog povjetarca koji nosi zrna pijeska pred sobom. To je bilo iskustvo i doživljaj koji sam tražio, a Muhammed nam je srećom dao vremena koliko nam je trebalo.
Nastavivši dalje preko dina, stižemo u selo Khamlia. Ovdje smo došli kako bi vidjeli i doživjeli tradicionalni ples i uživali u Gnawa glazbi. Uz čaj od mente, imali smo priliku, uz jedno dvadesetak lokalaca, pokazati svoje plesne korake u čemu se baš i nisam proslavio pa sam taj dio prepustio ostalima.
Nakon sela, nastavljamo vožnju po velikoj ravnici s pogledom na fascinantne dine. Tu, usred ničega, srećemo potpuno usamljeno drvo akacije. Nisam imao pojma da ih ima čak i ovako sjeverno, a kako mi je to jedno od najdražih stabala, pomislio sam kako bi dobro bilo imati i jednu fotografiju s ovim drvetom.
Iako sam mislio da ne može bolje od pustinje i dina, ubrzo nakon dolazimo do vrhunca našeg izleta. Na ravnoj pustoši, usred ničega i na samoj granici sa Alžirom, nailazimo na nomadsku obitelj. Na samo naše stajanje prema nama trčeći kreće mala banda od sedmero djece. Dolaskom do auta njihovi znatiželjni pogledi ne mogu se začuditi kolicima. Nije niti čudo, vjerojatno ih vide po prvi put u životu. Zamazani su, prašnjavi, prrepuni šmrklji i bala, ali preslatki. Najmlađeg odlučujemo staviti u kolica, a ostale puštamo da ga guraju okolo, neka se malo zabave!
Napravivši koji „đir“ djeca se vraćaju, a mi dolazimo u posjetu cijeloj obitelji. U nastambi koja se može opisati kao veliki šator žive muškarac, njegove tri žene, sedmero djece i dvije koze. Fascinantno mi je da jedna obitelj živi ovako i na ovakvom mjestu. Pitam se kako uopće ovdje preživljavaju jer ovdje uistinu nema ničega osim kamena i pijeska.
Pozivaju nas u drugi šator, otvorenog tipa i tu nas poslužuju čajem od mente. Igramo se sa klincima, zezamo se, saznajemo njihova imena i dajemo im lizalice i svakome po novčić. Nevjerojatno kako se igraju i koliko su nasmijana. Nažalost, nakon kratkih sat vremena boravka s njima došao je kraj našem izletu i trenutku povratka u Merzougu. Pozdravljamo ih, a oni nam mašu sve dok ih više ne možemo vidjeti…
Ovo je nešto što nisam mislio da ću doživjeti i iskustvo koje ću definitivno dugo pamtiti…
23.7.2025
