Današnju kolumnu inicirala je rasprava s prijateljicom koja je branila tezu da je lakše ljudi koji manje promišljaju život. Pokušala je obraniti tezu „Blago budalama, njihovo je kraljevstvo nebesko“. Rekla je da oko sebe vidi bezbroj ljudi koji se uopće ne opterećuju, uopće ne razmišljaju o sebi i drugima i izgleda da im je lakše. Rasprava je otišla u smjeru njihovog zdravlja pa je pokušala obraniti tezu i da oni osjećaju manje stresa pa će samim tim i imati veće šanse da budu zdraviji. I dok bih se mogao složiti da je takvim ljudima ponekad lakše, čvrsto smatram da im nije bolje u životu. Razumijem da će se manje uzrujati oko nečega, ali će se i pliće oduševljavati nečime ili nekima. Sigurno će ih nešto manje zaboljeti, ali imaju manje duboke međuljudske odnose i ne poznaju bogatsvo suosjećanja.

Ali što se tiče utjecaja na zdravlje, čini mi se da je tu bila na dobrome tragu. Uz nekoliko napomena…

Što se tiče stresa, vrlo je moguće da takvi ljudi generalno osjećaju manje stresa jer generalno osjećaju manje svega. A osjećaju i manje stresa zato što manje promišljaju svijet oko sebe i svijet u sebi. Definitivno su manje samorefleksivni što može imati i pozitivan efekt jer će manje osvijestiti razne probleme. To ne znači da ih neće imati, nego samo da će ih biti manje svjesni i baš zato što su ih manje svjesni ti će im problemi sporije nagrizati imunitet.

Nedavno su se zaredala istraživanja o stresu koja ukazuju na to da nije važna samo količina stresa koju proživimo, nego i to kako doživljavamo stres. Pa je dokazano da je stres manje štetan kod ljudi koji ga prihvaćaju. Meni se čini da sličan princip vrijedi za apsolutno sve i da je uvijek važno što mislimo o nečemu. Da upravo to daje konačno značenje svemu što doživimo. Doživljaji su poput gline od koje onda mi kreiramo njezin smisao za naš život. To i dalje ne znači da će dugoročan i intenzivan stres pozitivno djelovati na nas. Ali znači da bi o našem odnosu prema stresu moglo ovisiti koliko će on biti štetan za nas. To se odnosi i na one koji zdravo prihvaćju onu razinu stresa koju u ovom trenutku ne mogu izbjeći, ali i na one blažene neznanjem, kako bi rekla moja prijateljica.

Jer mislim da više nitko razuman ne sumnja u to da naš unutarnji život i stanje psihe može utjecati na zdravlje. Možemo govoriti o razmjerima utjecaja, ali sam utjecaj ne možemo zanijekati. Ali sada bih predložio tezu koja će nekima sigurno biti manje samorazumljiva. A ona glasi – Što je veća svjesnost o bilo čemu problematičnome, to ćete više oslabljivati svoj imunitet.

To znači da ako dva para imaju jednako problematičan brak, on će gore djelovati na one koji su svjesni te problematičnosti.

Možda će i nečije nezdrave životne navike brže negativno djelovati na one koji su svjesni da ih imaju i ne uspijevaju ih poboljšati. Naravno da ne tvrdim da bi nezdrave životne navike mogle imati pozitivan efekt, nego samo da će o našoj svjesnosti o njima ovisiti koliko će brzo i intenzivno djelovati negativno.

Tako da sam se na kraju djelomično složio s prijateljicom. Ponekad im je doista lakše. Ali ja bih radije osvijestio sve što mogu i trudio se donositi zdrave izbore za sebe, nego živio u blaženom mraku neznanja. Jer bez obzira na to što je ponekad lakše, uvijek je mračnije. Pliće. Banalnije. A mislim da nam to nije suđeno. Koliko god bi ponekad bilo lakše…

Bruno Šimleša (1979.) autor je 10 knjiga iz područja popularne psihologije i duhovnosti. Po struci je sociolog, a diplomirao je 2003. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Prijašnje knjige u kojima je fokus bio na odnosu prema sebi i ljubavi kao što su Ljubavologija i Škola života jedne su od najprodavanijih knjiga u Hrvatskoj i regiji. Njegovi su naslovi objavljeni i u Sloveniji, Srbiji, Makedoniji i Albaniji, a ukupno je prodano više od 200.000 primjeraka. (P)ostati zdrav je njegova prva knjiga s fokusom na zdravlje.

Tema nije odabrana slučajno jer više od 15 godina pomaže oboljelima od raka da se nose sa svim izazovima pa je dio tih iskustava prenio i u ovoj knjizi, ali se oslonio i na zaključke brojnih znanstvenih istraživanja koja dokazuju utjecaj uma na tijelo.

Udruga Sve za nju 2016. godine dodijelila mu je nagradu VAM zbog pomaganja onkološkim pacijentima i senzibiliziranja javnosti za probleme svih koji se bore s rakom. Kao malo dijete liječio se od trombocitopenije na Odjelu dječje hematologije i onkologije. Iz tog vremena pamti poseban odnos s doktorom Tiefenbachom čiji je pristup bio presudan faktor za kreiranje Bruninog odnosa prema zdravlju.

Dvije godine vodio je emisiju Svaki dan, dobar dan na Hrvatskoj televiziji i redovito surađuje s brojnim medijima u Hrvatskoj i regiji. U braku je 14 godina i ponosni je tata predivne dvanaestogodišnjakinje čijoj generaciji želi da se mudrije brine za svoje zdravlje što je glavni cilj ove knjige.