Alarm zvoni u 07:30, budim se relativno odmoran, dobro sam spavao! Čeka nas put od kakvih 4h do Aqabe, luke na Crvenom moru i najjužnije točke Jordana. Doručak i pokret! Iako rano ujutro, već je jako toplo pa su tu kratki rukavi i kratke hlače. Da bar ovako mogu živjeti cijeli život! Dolaskom pred dućan uz cestu, svi odlaze u šoping, a ja ostajem u kombiju. Na klupici ispred spava tip, očito vlasnik dućana i očito umoran zbog Ramadana, dok se pored njega nalazi mali klinac, čija je jedina svrha probuditi vlasnika dućana kada dođu kupci. Diže se lik, sav natečen i namrgođen i poziva sve da uđu unutra. Čekajući uočavam istog klinca kako izlazi iz dućana držeći u ruci nešto nalik Red Bullu, očita nagrada za od strane vlasnika za trud…
Prolazeći pored kombija, pokazuje mi limenku, klimajući mi glavom, u stilu, želim li da on to meni da. Zamisli, sav prljav, prašnjav, poderane robe i kose kao da ga je pogodio grom hoće meni dati ono što je zaradio. Sa smiješkom na licu pozivam ga k sebi i pokušavam nešto gestikulacijama i razgovorom izvući iz njega. Oboje se smijemo i jedino što uspijevam je reći mu svoje ime i saznati njegovo, Brahim! Odlazi, mašemo si, hoda on od mene, gleda me i dalje, sa smiješkom, sve dok ne nestaje iza ugla nekih pedesetak metara od mene. Prošle su mi neke misli kroz glavu i evo njega opet, na magarcu! Prelazi cestu, onako poskakujući dok jaše, udarajući magarca lagano dugim štapom i gledajući prema meni. Odlazi doma i maše mi zadnji put! Tako malo toga ima, a zapravo ima sve!
Nastavljamo svoj put prema Aqabi i putem prolazimo uz drugu jordansku pustinju, Wadi Arubu, gotovo nepoznatu turistima. Zašto je to tako postaje mi jasnije kada joj se približujemo. Iako izdaleka izgleda zanimljivo, iz blizine shvaćam da se uopće ne radi o pješčanoj pustinji nego o šoderastoj. Nadao sam se ovdje pronaći beskonačno dugu cestu kao iz filma, ali ubrzo shvaćam da nisam te sreće i nastavljamo dalje ne trošeći vrijeme.
Cijelim Pptem, uz lijep krajolik koji nas okružuje, svako malo nailazimo na deve, magarce, koze i oklopna vozila, a tu je i granični prijelaz s Izraelom! Oklopnih vozila je, kao i vojske, na bacanje. Kako i ne bi bilo uz toliko problematičnih susjeda? Jordan graniči s Izraelom, Egiptom, Sirijom i Saudijskom Arabijom i jedina je država tamo koja s Izraelom ima mirovni sporazum te je vjerojatno i najsigurnija zemlja Bliskog istoka uz Oman.
Ulazimo u Aqabu, tražimo benzinsku kako bi natočili gorivo i kupili vodu, ali naravno, ništa ne radi. Grad je poprilično pust, ceste uredne, sve kuće i zgrade su u istoj boji i na prvu mi se sviđa. Odlazimo u hotel ostaviti stvari i odmoriti, a ja naravno kakav jesam, forsiram brži odlazak van da stignemo što više toga vidjeti. Gabi i Darijo mi govore da je prevruće, ali ne dam se! Odlazimo kombijem do centra jer je plan bio da nađemo nešto za pojesti, po mogućnosti morsko, prošećemo gradom i da idemo na Crveno more i na ronjenje!
Izlazim iz kombija i osjećam toliku vrućinu da mislim da mi je netko gurnuo fen u glavu. Shvaćam da neću preživjeti na ovoj vrućini i odmah u potpunosti zalijevam glavu kako bih se rashladio. Vani je vjerojatno oko četrdesetak stupnjeva, a mogu si misliti što nas tek onda čeka u pustinji i to u autu bez klime.
Preko ceste uočavam lijepu bijelu džamiju, vjerojatno najljepšu građevinu u gradu. Ulaskom unutra prilazi mi stariji gospodin, Salama. Priča mi o Aqabi, povijesti, kulturi, vojsci, ratu i hrani. U Aqabi se nalazi najviši stijeg u Jordanu, vidljiv iz Izraela, no danas jordanske zastave nema. Na pitanje zašto, Salama mi govori da ne zna i da je možda riječ o održavanju. Pozdravljam Slamu i tek pristiglog mu prijatelja te ih ostavljam u hladu i miru džamije.
Nakon džamije stižemo na plažu na obali Crvenog mora i plaćamo 10 dinara za ulazak u resort Berenice. Za dodatnih 10 dinara dobivamo masku, peraje, ručnik i ljubazno osoblje koje nam govori da je cijeli resort prilagođen kolicima. Zauzimamo mjesto na plaži i radi nesnosne vrućine odlučujem se na kupanje. Stavljaju šlauf oko mene, masku na lice i odnose me u more! Na prvu, more je jako hladno, a odmah primjećujem i jake struje koje me nekontrolirano nose.
Jedan od razloga zašto smo ovdje jest što se ovdje nalazi koraljni greben. „Zaronivši“ shvaćam da se ne radi o ničemu posebnom, barem ne ovdje, ovako blizu obale. Ono što primjećujem jest to da je greben već poprilično devastiran, tj. da je veći dio grebena „mrtav“ i izbijeljen. Mislim da je za bolji doživljaj bolje ići dalje, brodom. Za to, nažalost, nije kriv nitko drugi nego upravo mi, ljudi…
Izašavši iz mora malo odmaramo, sušim se i ručamo. Pred sam zalazak sunca odlučujem otići na veliki drveni mol i doživljavam nešto što niti u snu nisam očekivao. Čekajući zalazak, s pogledom na Izrael, Egipat i Saudijsku Arabiju u daljini čujem niz detonacija! Očito je da se radi o bombama, pogledavam okolo, očekujem nekakvu uzbunu ali nitko ne trza. Život u potpunosti nastavlja teći dalje ostavljajući me pomalo šokiranog i zbunjenog. Odlučan da od nekog lokalca saznam što se dogodilo redom nailazim na razočarenje jer od nikoga ne mogu dobiti smisleni odgovor. Svi ti razgovori izgledaju otprilike ovako;
>Ja: Hello!
>Oni: Hi!
>Ja: Did you hear the bombs?
>Oni: Yes.
>Ja: Do you know what was that all about?
>Oni: Yes.
>Ja: What?
>Oni: No.
Noćna šetnja Aqabom
Aqaba je jedina luka u Jordanu i jedini izlaz Jordana na Crveno more. Nešto mirniji grad od Ammana, ali i dalje dovoljno živahan. Ljudi su simpatični, svi nas pozdravljaju, a ja uzaludno pokušavam saznati što su bile one bombe. Shvaćam da nema smisla više pokušavati jer apsolutno nitko ne govori engleski dovoljno dobro, toliko da niti ne znaju što znači riječ „suvenir“.
Nastavljamo ulicom i na nekom štandu ugledam neku majicu koja mi se sviđa i pitam lika:
Ja: How much?
On: Five dinars, for you four!
Ja: Okay, so three?
Ostaje malo zatečen, ali postižemo dogovor. Majica za 4 eura? Nije loše! Par metara dalje, dočekuje nas tip nasred ulice, odlučan da nam svoje proizvode prikaže reprezentativno. Stavlja nam u ruke svakakve stvari, sjemenke i začine, govoreći „smell this my friend“. Ne samo to, kuha nam i čaj, sve samo kako bi nam nešto prodao. Daje nam prženi sezam te sezam s origanom. Prilično fino! Govorim mu da ćemo nešto kupiti ako mi kaže
gdje je bazar i ako zna što su bile one bombe. Odmah pokazuje prstom u smjeru bazara, a za bombe kaže da nažalost ne zna. Ok, fer lik, potrudio se, Gabi kupuje čaj, a ostali kupuju marame. Dok plaćamo, dolazi tip kod kojeg sam kupio majicu na početku i priključuije se u razgovor. Govori on Gabi da me lik kod kojeg smo upravo kupili čaj ništa ne razumije, na što mu Gabi odgovara da zna i pita njega da li ga on razumije, na šta ovaj odgovara da ne. Smiješan tip! Djeluje mi jako napušem, a kako ja baš i nemam srama, postavljam mu pitanje…
Naravno da je!
Hašiš, odgovara! Govori mi da idemo za njim i vodi Gabi i mene u „backstage“ svojeg štanda. Pokazuje nam metalnu kutiju u kojoj, kako on kaže, nastaje magija! Vadi van poprilično veliki komad hašiša i daje mi komad. Rek0ho super, hvala, poslužit će valjda u pustinji pod zvjezdinim nebom! Malo pričamo, govori nam o cijenama i zakonima, pokazuje svoj Facebook i inzistira da napravimo fotografiju. Pozdravljamo ga i govorim mu da ubuduće manje puši.
23.7.2026


























