Oporavivši se od MRSE, u trenutku kada sam prestao biti zarazan i opasan po druge pacijente, u moju sobu stigao je novi cimer. Joško, nešto mlađi od mene, na kraju svega bio je moj najdugovječniji cimer. Nastradao je pri padu s motora i to pri vrlo velikoj brzini, na Korčuli, gdje je rođen i gdje i dan danas živi. Dijagnosticirana mu je paraplegija, što je značilo da već u samom startu može puno više od mene. Zapravo, cijeli gornji dio tijela bio mu je funkcionalan, što je naspram mene ogromna razlika jer je on doslovno bio samostalan.

S Joškom sam se super slagao, ali za razliku od ostalih cimera, sa Joškom sam jedino razvio neki dublji odnos. Znali bi pričati satima o svemu, možda i najviše o našim „prošlim“ životima i stvarima koje smo prije radili, a sada nećemo moći. Naravno, naši razgovori bili su fokusirani i na ono što ćemo u našim „novim“ životima moći. Gledali bi filmove, dokumentarce i slušali bi glazbu. Zanimale su nas slične stvari, a živcirale iste. Ono što nas je najviše živciralo, bili su ranojutarnji „vampiri“ koji bi nam u sobu dolazili oko 05:30 ujutro vaditi krv. Najgore bi bilo ponedjeljkom, jer bi vikendom bilo nešto opušteniji pa se bilo znatno teže ustati.

Osim toga, oboje samo bili pomalo blesavi, sa poprilično ludim idejama i smislom za humor. Jedina razlika bila je u tome što je on naše ideje mogao fizički sprovesti, dok ja nisam, pa bih ja većinu toga promatrao iz kreveta ili kolica. Primjerice, štrikom bi zavezao kvaku susjedne sobe za konop koji je visio na sredini hodnika i koji je služio za vježbanje. Tako nitko iz sobe nije mogao van. Kada bi vizita dolazila ujutro, moj bi krevet podigli sve do stropa da me doktori ne bi mogli vidjeti. Kako bi svako jutro dobivali isti doručak, sirni namaz i naranču, isti nam je više na uši izlazio van i Joško bi svako jutro naranču bacio kroz prozor i zabio ju u zid preko puta nas. Nakon dva mjeseca na zidu smo doslovno imali mural, što je čak i fizioterapeutima bilo impresivno. Eto, tako smo si kratili vrijeme, iako nam zapravo nikada nije bilo dosadno.

Uz Joška, tu je naravno bilo i drugih ljudi, tj. pacijenata iz ostalih soba. Ipak, većinu njih viđao bih samo preko dana, jer nakon što bi pao mrak, svi mi nesamostalni morali bi u krevet. Ono što je s Joškom postalo novo, jest to da bi preko dana hodnik zamijenili privremenim odlascima na terasu, što je bio moj rijetki doticaj sa nebom, suncem i vanjskim svijetom.

Drugi doticaj s vanjskim svijetom obično bi se događao vikendima ili kad bi me posjetili prijatelji. Kako je moja obitelj i dalje u blizini odjela iznajmljivala kuću, prijatelji bi me dovodili tamo gdje bi moj otac onda priprema roštilj. Kada bi to bilo moguće, poveli bi s nama i Joška i tada se to, barem meni, činilo kao najveća logistička operacija ikada. Naravno, sve mi je bilo novo, nisam poznavao svoje tijelo, ljudi oko mene nisu znali ništa o mojoj ozljedi niti o mojim potrebama i nisam znao kako biti u vanjskom svijetu, okružen ljudima. Kao da sam to nekako zaboravio. Nakon tolikog dugog boravka u bolnicama, moram priznat da me i sama pomisao o povratku u realnost poprilično strašila i uopće nisam imao predodžbu o tome kako bi život u ovakvom stanju nakon povratka u Zagreb uopće mogao izgledati.

Osjetio sam to kada sam po drugi put predao zahtjev za svoj kratki „bijeg“ u Zagreb. Iako je doktor mislio da idem kući „mirovati“, razlog mojeg bijega bio je koncert Rammsteina u Zagrebačkoj Areni. Imao sam osjećao kao da sam pobjegao iz nekakvog zatvora, ponajviše jer sam na koncertu bio u bolničkim kolicima na što su se svi čudili da sam uopće pušten na takvo što. Iako mi je bilo vrhunski, moja anksioznost i želja za povratkom u toplice nije napuštala moj um i tijelo.

Nakon par mjeseci toplica, moj napredak bio je očit. Sada sam već redovno satima svakodnevno sjedio u kolicima. Stajalica je postala rutina, kao i vježbe, a ono ubacivanje predmeta raznih oblika u iste otvore smiješno. Tuširanje ležećke postalo je tuširanje sjedećke. Sada sam imao pokrete u obje ruke, u lijevoj sam povratio funkciju bicepsa i zgloba, dok u desnoj samo bicepsa. Mogao sam sam jesti, raditi na računalu i na mobitelu i prati zube. Iako je šest mjeseci od ozljede prošlo, što je vrijeme za koje se pokreti najviše vraćaju, nisam gubio nadu. Sjećam se Ivana, dečka iz Velike Gorice kojem se funkcija u prstima na rukama vratila nakon godinu i pol dana od ozljede! Moje misli konstantno bi bježale u tom smjeru i koliko bi dobro bilo da se tako nešto dogodi, no, činjenica je da mogu biti sretan i zahvalan što sam uopće preživio i što nisam ostao potpuno nepokretan kao što sam bio par mjeseci unazad. Takav bi htio ovo što imam sada, a da imam funkciju u prstima kao Ivan, maštao bih o hodanju. Tako to ide…

Smiješno je zapravo, kada se sjetim, koliko se meni samome, kao i ljudima oko nas bilo teško naviknuti na to da fizički nešto ne mogu ili ne možemo. Primjerice, kada bih rekao da želim komad čokolade, prijateljica je pružila ruku i išla mi ju je dati da primim, što naravno nisam mogao. Jednom prilikom, Ivan je došao kod nas u sobu da nam pohvali novim tenisicama, na što smo rekli da digne nogu da vidimo.

Pomalo mi je teško sjetiti se svih tih imena i detalja petnaest godina nakon boravka u toplicama. Tih godinu dana po bolnicama bilo je uistinu teško razdoblje, kako za mene, tako i vjerujem, za moju obitelj. Toliko sam toga lošega prošao i doživio da niti sam ne znam kako sam preživio. Uvijek ću se povremeno pitati što bi bilo kada bi bilo, kada recimo ne bih pokupio sve te bakterije i koliko bi na kraju svega bio bolje rehabilitiran?

Dolazak proljeća označio je za mene, a i za Joška najveći trenutak od naših nesreća, a to je bio povratak doma. Tada sam živio na četvrtom katu zgrade bez lifta, u potpuno neprilagođenom stanu, sa gotovo ništa informacija o životu kakav me čeka niti kako ga živjeti. Naviknut na život u bolnici, saznanje da je tome došao kraj, bio je jedan od strašnijih trenutaka mojeg života. Iskreno sam mislio da se u vanjski svijet više nikada neću uklopiti…