Budim se nervozan. 05:30 je! Brine me, hoće li se beduini s kojima sam se jučer sve dogovorio uopće pojaviti? Što ako ne dođu, a ja sam odbio beduinski kamp? U tom mi slučaju ne preostaje ništa drugo nego vratiti se u smještaj i žaliti što sam donio krivu odluku.
Po dogovoru, dolazimo u 07.00 ispred Visitors centra i gle čuda, čeka nas Khaleb i odmah nas usmjerava prema njihovom vozilu na parkingu. Inače, kamp s kojim sam bio u kontaktu prije puta nudio mi je jednog beduina s magarcem uz dodatni trošak prijevoza do male Petre i od podnožja stepenica do smještaja. Od Khaleba sam dobio njega, Rashida, Khalebovog oca, magarca i prijevoz tamo i nazad za duplo manje! Mislim da je sasvim logično da sam odabrao njega, a između ostalog, čine mi se kao skroz dobri i normalni ljudi. Iskreno, ne znam da li bi i kako uspjeli s onim tipom solo.
Kod bijelog džipa dočekuje nas čovjek nižeg rasta, u svojim šezdesetima i s turbanom na glavi. Predstavlja se kao Khalebov otac i pozdravlja nas sa smiješkom koji se jedva vidi od gustih i velikih crnih brkova. Ukrcavamo se u auto u standardnoj formaciji, Gabi i ja naprijed, a ostali na stražnjem otvorenom dijelu s kolicima i Khalebom te krećemo!
Na putu prema stražnjem ulazu, tj. početku staze stajemo u selo gdje žive Khaleb, njegov otac i Rashid kako bi uzeli neke stvari. Po ponovnom polasku ispitujemo Khalebovog oca postoji li u seli kakav dućan kako bi kupili banane i dodatne vode. Na to staje ispred svakog stambenog ulaza i viče iz auta „imate li banane“? Pomalo smiješno, ali efikasno, jer dobivamo naše banane!
Vozeći se kroz potpuno pustinjski krajolik, na vrhu brda s lijeve strane uočavamo nekakvu ruševinu. Khalebov otac nam govori da je to nekadašnji dvorac i spominje Mojsija te Saladina. Iako povijest volim i najradije bih slušao i upijao sve, moja glava je na nekom potpuno drugom mjestu, usredotočena na uspon.
Prešavši s asfalta na makadam, cesta se polako počinje penjati uzbrdo. Khalebov otac nam govori da smo stigli na cestu koja vodi do početka uspona. Tu u daljini uočavamo Rashida na magarcu, Khalebov otac mu trubi, a ja razmišljam o tom nekom osjećaju kao da se svi već znamo godinama.
Dolaskom do smeđe metalne table s natpisom „Ad Dier“ saznajemo da smo do najdalje moguće točke do koje vozilo može doći. Mi smo svi konačno na okupu, a osim nas tu ima i ostalih ljudi, planinara i entuzijasta nabrijanih na uspon. Ugledavši mene i shvativši da se i mi, kao i oni, pripremamo na uspon, djelovali su poprilično iznenađeno i kao da ne vjeruju što vide. Tu mi prilazi jedan simpatični čovjek i pita me da li ja uistinu namjeravam doći do vrha u kolicima? Potvrdivši mu, poželio mi je svu sreći i rekao mi je kako želi da uspijem i ostvarim svoj cilj!
Marame svezane, ruksak učvršćen, voda je na magarcu, užad spremna i krećemo! Imam osjećaj kao da se penjemo na Everest i ugledavši Rashidovog magarca Aliana s nama, ne mogu se oteti dojmu kako djelujemo kao malena ekspedicija. Nas osmero i magarac, do vrha!
Uspon
Sve ide po glatko i po planu. Zapravo, i bolje od očekivanog! No, još je rano ujutro, pretežito smo u hladu i bez sunca protiv nas. Ispod naših nogu mijenjaju se stepenice i makadam, a već nakon pola sata teren postaje znatno teži. Kako se sve više uspinjemo, pogled na okolne planine postaje sve ljepši i veličanstveniji.
Kako je teren svakakav, dečki kombiniraju sve načine i metode nošenja. Nose me po dvoje, po četvero, kroz neke me dijelove guraju, a preko nekih nezgodnijih dijelova Darijo me nosi sam na leđima. Čak i oni ravni dijelovi postajali su sve teži, pijesak je postajao dublji, a kamenje sve veće. Razmišljajući kako da si te segmente olakšamo, došli smo na ideju da provučemo užad ispod glavne osovine kolica i na taj način vučemo kolica s prednje strane, a guramo sa zadnje. Pokazuje se efikasnim za dečke, ali bolnim te napornim za mene. Kako sada po tim ravnijim dijelovima napredujemo sve brže, kamenje koje je skriveno ispod pijeska poprilično jako udara u kolica. Ti su udarci za mene iznenadni, snažni i bolni.
Dolaskom na prvi vidikovac odlučujemo uzeti pauzu kako bi se svi odmorili. U šatoru od lokalca kupujemo čaj te ga ispijamo uživaju u pogledu na okolne planine. Sad se već vidi da smo visoko! Sunce se postepeno penje, postaje toplije i svjesni da nas čeka još dug put, nastavljamo dalje. Cure mi vežu marame oko trupa da me učine što stabilnijim i kako bih što manje „plesao“ lijevo desno. Odlučujem im vjerovati da su čvorovi u redu, jer u suprotnome, doviđenja!
Idemo do kraja!
Nema nazad, govorimo, kakvih pola sata od napuštanja vidikovca! Khaleb i Rashid da imamo još malo, te da je Monastery iza ugla. Tu rečenicu smo slušali još sljedećih tri i pol sata i u nju smo prestali vjerovati. Ono najvažnije je da su svi vjerovali u naš cilj i nitko niti jedan put nije spomenuo odustajanje! Sviđa mi se ta odlučnost, jer i sam sam takav ako nešto zacrtam, a ovo sam si zacementirao u glavi!
Ljudi nam se putem čude, dive, ohrabruju nas, fotografiraju i svi postavljaju jedno te isto pitanje, „zašto nisi išao na magarcu“? Na magarcu nisam išao iz više razloga, prvo jer ga zbog svojeg stanja uopće ne mogu jahati, a drugo, jer nipošto nismo htjeli mučiti jadnu životinju. Između ostaloga, to ne bi ni bilo to ako bih koristio magarca!
Istražujući sve oko uspona, znao sam da nam u jednom trenutku slijedi opasni dio s liticama, no informacija o tome nije bilo. Sada je došlo vrijeme da saznamo! Iako nam Khaleb svako malo govori da je iza sljedećeg ugla Hram, slijedi nam jednosatna borba s liticama, uskim stazama i skliskim kamenjem. Osim toga, sunce je sad već visoko i prži sa kakvih četrdesetak stupnjeva! Ovdje svaki korak uistinu može biti koban, nitko od nas nema iskustva s ovime, a umor je već jasno vidljiv…
No, ne mislimo previše na to. Dečki planiraju svaki korak unaprijed, razrađuju plan, ispituju teren koji nam dolazi i može se reći da iako ovo sve jest ludo, radimo sve donekle pametno. Kroz dijelove koji nam se čine rizičnim idem Dariju na leđa, sve ostalo kombiniramo onako kako se dogovorimo.
Ostavivši litice, a i lijep pogled iza nas, slijedi nam uspon kroz nisko raslinje i šljunak. Samotno drvo pruža nam hlad i odmor, a dok dečki odmaraju ja vrijeme provodim vrijeme s magarcem, dragajući ga po ušima do skorog sna.
Vrh
Nakon pet sati punih volje, žilavosti, upornosti, znoja, snage, mučenja kroz planinu, kamenjar, stepenice, uzbrdice i nizbrdice po suncu, na 40 stupnjeva, uočavamo vrh Monasterya! Kako napredujemo, tako se sve više hrama otkriva. Djeluje nerealno, ovako sam, usred ničeg, uklesan u stijeni!
Sretni smo svi, neki jer smo uspjeli, a neki jer je konačno gotovo! Iako u meni prevladavaju svi mogući pozitivni osjećaji, svjestan sam da se još trebamo i vratiti! Osim toga, svo ono udaranje o kamenje na meni je očito ostavilo posljedice! Osjećaj u tijelu mi nije baš najbolji, brine me to i trebam se negdje leći kako bi odmorio i uvjerio se da se nisam ozlijedio.
Dečki pokazuju na špilju pored samog hrama u kojoj se nalazi kafić pa odlazimo tamo i smještamo se. Naravno, ljudi nas gledaju sa čuđenjem, no ono što je bitno je da smo uspjeli i da sada ustanovimo da nije došlo do neke ozlijede. Poliježu me na separe i kako liježem tako uočavam pogled na hram iz špilje. Nevjerojatan je i ne mogu vjerovati da ga gledam vlastitim očima!
Odmorivši se i ne ustanovivši gotovo ništa u vezi mog tijela, prije polaska prema podnožju, dolazimo pred hram kako bi ga vidjeli izbliza! Isklesan je u stijeni 3000 godina pr. Kr., i s visinom od 45 metara te širinom od 50 metara, znatno je veći od hrama u podnožju. Bez obzira na to, manje je poznat i manje posjećen. Meni osobno je puno fascinantniji, prvenstveno jer je napravljen na vrhu planine, što je sigurno zahtijevalo puno veći napor.
Gledajući ga, ne mogu zapravo opisati kako se osjećam. Proveo sam preko mjesec dana istražujući svaki kamenčić ovoga mjesta tj. planine. Nitko nije vjerovao da ćemo uspjeti i sve se do zadnjeg dana tako i činilo! Ne mogu vjerovati da smo uspjeli, da sam na vrhu i da gledam u ovo čudo! Upijam zadnji pogled i prije polaska grabim malo pijeska za uspomenu…
Silazak
Slijedi nam silazak niz čak 850 skliskih, kosih, uskih i krivudavih stepenica! Iako se ovo doima kao puno lakše od uspona, loš me osjećaj u tijelu ne napušta. Naprotiv, postaje sve gori. Ne osjećam povezanost gornjeg i donjeg dijela tijela i čini mi se kao da mi se trtična kost dislocirala. Ne mislim na ništa drugo osim toga i kako me sve više brine, govorim dečkima da pod hitno moram leći i potaknuti cirkulaciju u tijelu. Ali gdje!?
„Krevet“ pronalazim u beduinskom šatoru u kojem se prodaju suveniri, na podu uz mokraću i muhe. Iako mi govore da sam lud što tu liježem, jedino ja znam kako se osjećam i koliko je situacija alarmantna. Zalijevam se s vodom, unosim nešto šećera u tijelo i nastojim odmoriti. Iako nisam optimističan, jer se s ovakvim nečime još nisam susreo, nakon dvadesetak minuta ležanja osjećaj u tijelu postaje bolje i dečkima dajem zeleno svijetlo za nastavak.
Moja mentalna bitka nastavlja se sve do zadnje stepenice sljedećih dva sata, no do kraja dolazimo u komadu, barem mislim! Dolaskom do kraja svi osjećamo veliko olakšanje, prvenstveno dečki koji su me cijelim putem nosili. Mene čeka još toga, a opustiti ću se onda kada se konačno legnem, skinem, pregledam i uvjerim da sam „živ i zdrav“.
Bijeg iz Petre
S obzirom na to da sam ja u stanju u kojem jesam, a do ovdje se ne smije autom niti voziti turiste, Khaleb smišlja plan kako da po mene ipak dođe s autom! Naime, on je jučer svoj auto ostavio u Petri i na ulazu, sličnom kao carinskom, napomenuo da će danas doći po njega. Njegov plan je otići po auto, doći po nas, sakriti nas i prokrijumčariti iz Petre.
Petnaestak minuta kasnije stiže mali, poluraspadnuti i jako bučni džip iz kojeg s osmijehom od uha do uha maše Khaleb! Na autu nema što ne fali, uključujući i jedno od stakala. Imam osjećaj da ako se auto dodirne, nešto sigurno otpada. No, ne brine to Khaleba, muzika trešti, cigareta je u ustima a ruke na volanu s tigrastim uzorkom.
„Moramo vas dobro sakriti“ govori Khaleb. Stavljaju Gabi i mene u auto, prekrivaju nas s maramama, madracem i svime što pronalaze. Krećemo, a ostatak ekipe odlazi pješke! Muzika do daske, kao i gas, vozimo rally kroz Petru! Khaleb i Rasid naprijed, Gabi i ja iza. Sa strane ne vidimo ništa, samo nešto naprijed, kroz prašnjavi prozor. Na „carini“ je Khaleb samo mahnuo tipu na porti i stisnuo gas te odjurio, bez da je tipu dao šansu da išta kaže ili primijeti. Lukavo moram priznat!
Šok za kraj
Luda vožnja traje sve do njihovog sela, gdje upoznajemo Khalebovog brata i svi se selimo u drugi džip, u džip njegovog oca s kojim smo i jutros krenuli.
Vozimo se sad tako nas četvero i Khalebov otac. Usred ničega smo i odjednom pita on mene imam li ključ od kombija? Prva pomisao mi je bila, zašto me on to pita? Zašto to njega zanima? Mislim si, usred ničega smo, ja sam nepokretan, Gabi je praktički sama! Iako ključ imamo, govorim da nije kod nas, a Gabi se nadovezuje te ih molim da nas smo ostave kod Visitors centra.
Sljedeće dvije minute provodim s ogromnom knedlom u grlu, a onda uočavam zgradu Visitors centra i predahnjujem! Što mi je samo kroz te dvije minute prošlo kroz glavu…
Uistinu nikad ne znaš i opreza nikada dosta..
Stigavši na parking vade me van iz auta i lijepo se pozdravljamo s njima. Zovu nas navečer u selo, na čaj, što mi zvuči jako primamljivo, no, znajući da smo svi premoreni i da ujutro krećemo, moram odbiti nažalost. Bilo bi to sigurno super iskustvo!
A ja mislio oni nas želje opljačkati…kakav glupan!
Dan za pamćenje!
Po dolasku u hotel i nakon što me Gabi pregledala i rekla mi da je sve u redu, nestao je grč u želucu i stvari su sad legle na svoje mjesto! Uspjeli smo i to bez posljedica! Eto, još sam nekako pod dojmom i vjerojatno ću i biti još neko vrijeme, a vjerujem i ostali koji su sudjelovali. Cijelim putem gore i dolje ljudi su se zaustavljali, čestitali nam, ohrabrivali nas i podržavali… govorili su nam da je nevjerojatno to što činimo. Nevjerojatno je da sam skroz slučajno naletio na Khaleba, tako skroz random… sudbina ili? Svaka čast mojoj ekipi tj. našoj maloj „ekspediciji“ što su vjerovali u ovo, a hvala i onima koji nisu, jer svi su dužni pivu!
21.9.2026
