Budimo se u 06:30, nakon svega tri sata sna, a danas nas čeka najnaporniji dan cijelog puta. Iako jedva gledam, samo jutro uljepšava mi kratki boravak na balkonu i pogled na osunčani amfiteatar, palme i sam grad. Nakon doručka sačinjenog od tosta, margarina, marmelade i finih maslina spuštamo se dolje i stižemo pred ogradu amfiteatra gdje nas za razliku od jučer dočekuje vojnik. Iako nam govori da nam prvu ogradu može otvoriti, saznajemo da se amfiteatar neće otvoriti u vrijeme koje su nam rekli jučer. Ne možemo si priuštiti toliko čekati i odlučujemo krenuti dalje…
Jerash
Ukrcavamo se u kombi i krećemo prema Jerashu. Promet je kaotičan kako i kažu, ali svakako manje nego u Maroku. Ceste su u poprilično dobrom stanju, žmigavci se naravno ne koriste, većina pravila se ne poštuje, itd. Putem naravno svega, poput vozača kojem dijete sjedi u krilu s glavom gurnutom kroz prozor, klinca na magarcu, mrtvog konja uz cestu, puno štandova s ogromnim glavicama salate, štandova s voćem, najčešće lubenicama i popriličan broj raspadnutih guma uz cestu. Amman je izgleda toliko velik da u sat i pol vožnje imam osjećaj kao da doslovno prelazimo iz glavnog grada Jordana u Jerash.
Ulazimo u novi dio Jerasha i odmah primjećujem da mi se grad sviđa, no, s obzirom na to da je ramadan, grad djeluje pomalo napušteno. Nigdje doslovno nikoga, osim jednog čovjeka u dućanu u kojem, po mome zaključku, vise ovan i janje.
Po dolasku na parking, pred ulazak u sam drevni grad Jerash, primjećujem da je već poprilično vruće, ali zasad ne razmišljam previše o tome. Prolazimo „predvorje“ gdje se prodaju svakakvi mogući suveniri, a jedan nam čovjek kroz šalu viče da nikako ne možemo ući u grad bez da kupimo njegovu maramu. Tu nas tip za sok od naranče hoće oguliti za 3 JOD-a, tj., skoro 4 eura, a čaša možda ima maksimalno 1.5 dl. Mislim da mu je moj pogled jasno dao do znanja da mislim da nije normalan.
Na samome ulasku, čudo! Rampa za kolica! Popevši se, dočekuje nas ogroman Slavoluk, a jedino što mi kroz glavu prolazi jest kako su tu nekada prolazili ljudi i kakav je to osjećaj morao biti. Sve više i više turista pristiže, sunce prži sve jače i svjesni smo da moramo ubrzati, na ulazu pokazujemo naše Jordan Passove i ulazimo na lokalitet.
Prolazimo hram i trg te stižemo do amfiteatra. Mislim da je ovo zapravo i prvi put ikada da ulazim u jedan. Tu svako malo turistima dolaze nastupati dva domaćina s bubnjevima i trubom obučena u neke tradicionalne odore. U nadi da ću dočekati svoj trenutak i prazan amfiteatar za fotku, shvaćam da postaje prevruće i da je vrijeme da krenemo dalje.
Nebo
Temperaturu u crnom kombiju koji je tri sata stajao na suncu teško je opisati! Nakon što smo dočekali da se kombi konačno ohladi, slijedi nam put od kakvih četrdesetak minuta do najsvetijeg mjesta u Jordanu, planine Nebo. Mjesto je to na kojem je Mojsije navodno preminuo, gdje se dan danas nalazi njegov „štap“ i mjesto s kojeg je ugledao Obećanu zemlju.
Naravno, kako to obično biva, po dolasku na planinu dočekuju nas horde turista. Na moju sreću cijeli put od parkinga do kraja je u potpunosti prilagođen, ali za razliku od ostalih lokaliteta, Jordan pass ovdje ne vrijedi pa na ulazu plaćamo dva dinara po osobi.
Na putu do štapa „leži“ i veliki kamen okruglog oblika kojeg je Isus navodno maknuo sa ulaza kada je uskrsnuo. Svega stotinjak metara dalje nalazi se štap i pogled koji se prostire na Palestinu, Izrael i Mrtvo more. S ovog je mjesta Mojsije navodno ugledao Obećanu zemlju…
Mrtvo more
Po dolasku do kombija, odlučujem malo odmoriti tijelo od sjedenja pa me stavljaju na drugi red sjedala da legnem. Nevjerojatno je koliko je Jordan zapravo mali pa nakon svega pola sata vožnje stižemo do Mrtvog mora i plaže naziva „Amman Tourist Beach“.
Iako razmišljamo da se radije okupamo na „divljaka“, više nam se sviđa ideja da imamo mogućnost tuširanja nakon kupanja pa se odlučujemo za resort. Teo odlazi izvidjeti situaciju i iako ga lik na ulazu traži 12 dinara, Teo spušta na 8. Uz to, tip je rekao da se s kolicima može do mora, jer u suprotnom baš i ne bismo ušli.
Imali smo srednja do visoka očekivanja, no ono što smo ugledali bilo je dosta iznenađujuće i daleko ispod svake razine. Osjećaj kao da smo došli negdje gdje je do prije par dana bio rat! Sve pusto, ništa ne radi, nema ležaljki, stolice strgane, suncobrani probušeni, smeće po podu, sve puno jako dosadnih muha, a teren do plaže je prilagođen jedino za Supermana, i to možda!
Pokušavamo smisliti kako me najlakše spustiti dolje jer je teren stvarno katastrofalan, a uz to i sklizak! Nakon konačnog spuštanja, odlučujem da ću definitivno ući u more, makar se ne istuširao, jer se za tuševe mora ići skroz nazad gore. Nije mi baš ugodna pomisao imati takvu sol na sebi cijelo vrijeme, no ne osjećam, pa koga briga? Kasnije sam naravno požalio, jer sam mislio da ću si iščupati kožu na licu koliko me svrbjelo od soli. Inače, u Mrtvom moru se ne smije roniti, močiti glava ni udaljavati daleko od obale.
Dečki su me odnijeli u more, malo su me pridržavali dok se nisam ohrabrio i rekao da me ostave samog i tako su me pustili. Osjećaj je bio kao da plutam u nekom ulju, jer nema valova i sve je tako nekako čudno. Doslovno nisam mogao potonuti niti zagnjuriti ruke u vodu. Uživao sam tako malo, samostalno ležeći na vodi, po prvi puta nakon čak deset godina, uživajući u pogledu na Izrael i zalazak sunca. Nakon 15-tak minuta bilo mi je dosta i izvadili su me van. S obzirom na to da ležaljki nije bilo, morao sam se presvlačiti na podu. Tlo je nekakve crvenkaste boje i zemlja je užasno ljepljiva i sve se lijepi za ručnik i robu, te sve to u vrlo kratkom roku izgleda užasno. I tako smo još malo uživali u zalasku sunca, dok se nismo osušili, uz neopisivo veliki broj užasno dosadnih muha!
Hotel u kojem noćimo, „Thara Real Estate“, nalazio se par kilometara od plaže. Sve fino uredno, čisto, dobro uređeno, a povoljno, s, meni za dušu, dvije velike i lijepe palme na samome ulazu. Predobro da bi bilo istinito. Dolazim do recepcije i tip se hvata za glavu. On je naravno zaboravio da sam ja u kolicima i ostavio nam je sobe samo na drugom katu! Sva sreća da su dečki tu pa me nose gore, inače ne znam što bi napravili. Jedva sam se čekao istuširati i maknuti ovu užasnu sol sa sebe. Kupaona je bila izazov, kao i većinu puta, pa smo imali vratolomije i manevre kako me ugurati u tuš kabinu.
24.6.2026
