Stone Town danas nije samo turistička atrakcija, nego i živi grad gdje se svakodnevni život odvija među povijesnim zgradama. Primjećujemo to po količini malih dućana i lokalaca koji na samim ulicama prodaju svakakve drvene rezbarije i šarolike slike. Baš sve su potpuno autentične, naslikane rukama i prepune afričkih boja i simbola. Lokalci me pozdravljaju na svakom koraku, mašu mi, daju mi pet ili si dajemo šake. “Welcome to Zanzibar my friend”, govore mi najviše. Svi su baš simpatični i za razliku od one ekipe na parkingu nekako nenapadni.
Baš kada na to pomišljan, evo ti njega, Khamisa! Kako nas je samo pronašao!?
Ako ništa drugo, stvarno je uporan i očito je da nas silno želi na tom otoku! Thomas popušta i dogovara cijenu te nakon postignutog dogovora sjedamo u prvi restoran nešto prigristi. Naručujemo hranu i piće, ali niti nakon jednog sata čekanja ne dobivamo ništa! To ti je taj njihov „pole pole“, ili u prijevodu – polako. Užasno mi je vruće, teško dišem pa mi pomažu zalijevajući mi glavu vodom. Tek pola sata kasnije na stol stiže hrana i ono što sam čekao, sok od marakuje!
Pojevši, krećemo dalje te nakon kratkog lutanja ulicama i dućanima izbijamo na plažu, točno na vrijeme za izlet.
Evo ti Khamisa!
I dok on nešto govori Thomasu, gledam u te uske i drvene brodove i nadam se da to nisu čamci za izlete. Ako jesu, iskreno nemam pojma kako ćemo na njih. Nisam si to ni izgovorio do kraja i evo ti njega, Khamisa, prstom pokazuje na brod imena “Gladiator”. Pada mi mrak na oći!
Ususret nam dolazi tamnoput i kao stijene isklesan lokalac, predstavljajući se kao kapetan broda. Kako mi se more čini dosta nemirno, postavljam mu pitanje može li taj njegov brod bez problema na takve valove’
„Carpet my friend”, odgovara mi!
Šou!
Kako ćemo to, pitam Nineka i Gregu? Nekako, moramo!
Kratkotrajno razrađivanje strategije i krećemo…
Nekako uspijevamo, ali puno teže od očekivanog. Smještaju me u moja kolica na sredini, dok je moja ekipa oko mene. Osim nas, na brodu je još i jedan stariji par, macho kapetan i naravno, jedan i jedini, Khamis! Lik ne prestaje pričati, predobro je raspoložen i očito sretan što je napunio brod.
„Koliko do otoka?“, pitam ga.
„20 min!“ Odgovara…
Otisnuvši se od obale, u zaljevu primjećujem veliki broj nekakvih starih, hrđavih brodova i tankera. Baš onakvih kao iz filmova u kojima nešto krijumčare ili plutaju pučinom.
Valovi su već sad veliki ali njih se očito baš nitko ne obazire. Atmosfera je na brodu jako vesela! Pjevamo, učimo Khamisa hrvatski, a on nas brojanju na Swahiliju! Zanimljivo mu je naše hrvatsko pakiranje kikirikija i pokušava pročitati što piše na ambalaži. Prolazi tako četrdeset minuta za tren, a mi još nismo na otoku.
Ti ja dam dvadeset minuta…
Gotovo sat vremena kasnije konačno dolazimo do Prison Islanda. Ne znam zašto nam je tako dugo trebalo, ali govorim si da je najvažnije od svega da smo stigli! Sidrimo brod tako da je krmom okrenut prema pješčanoj plaži i udaljen od nje par metara. To znači da se svi moramo smočiti, uključujući i mene. Stvarno nisam računao na ovo prije puta i kada mi je Thomas rekao da ne brinem, vjerovao sam mu na riječ i očekivao da će biti puno lakše. Taj “ne brini” ne volim čuti i uvijek brinem bez obzira na to koliko me druga strana uvjeravala u suprotno. Ta druga strana u 99.9% slučajeva nema apsolutno nikakvog iskustva s nekime tko je u situaciji kao i ja. Zato mi je uvijek sve najbolje vidjeti vlastitim očima, isplanirati i odlučiti.
Grega i Nino me nekako podižu, ali valovi na ljuljajućem uskom brodiću sve otežavaju. Uskače Khamis, a zatim i kepatan Gladijator. Na kraju svega Gladijator me sam podiže, prima kao bebu i odlučuje nositi kroz vodu, preko plaže i stepenica do vrha platforme. Naravno da mi u tom procesu val zahvaća stražnjicu i gotovo me cijeloga moći. Pred sam dolazak na platformu Gladijator se na jednoj od stepenica malo poskliznuo i skoro smo oboje završili tko zna gdje.
Ali dobro je sve, na Prison Islandu smo!
Hodamo po otoku, Khamis nam s punim oduševljenjem sve objašnjava, a u stopu nas prati i Gladijator. Ne znam da li je to u cijeni ili ga je Khamis zamolio da ide nama radi mene, ali ne žalim se. Čini mi se da je Khamis na kraju stvarno bio dobar izbor…
Odmah na prvu, iako poprilično mračne prošlosti, otok djeluje toplo, živahno i šareno. Nasred staze nas pozdravlja paun i prepušta nam put koji nas vodi sve do kornjača. Tu ih je koliko hoćeš! Ne znaš koja je veća, a neke su navodno stare preko 100 godina! Leže kao krepane posvuda, uglavnom nasred puteljaka. Valjda je baš zato Gladijator s nama? Preko nekih me prenašaju, a neke stimulacijom kod vrata Gladijator tjera da se dignu i pomaknu. Traje to i traje i stvarno osjetiš kao da imaju po 100 godina. Neke su ovdje jer im je to prirodno stanište, a neke, ove velike, ovdje su jer su dobivene kao poklon od Sejšela.
Svega par minuta nakon kornjača dolazimo do nekadašnjeg zatvora. Kao što sam i napisao ranije, nekada je ovaj otok služio kao mjesto za karantenu za osobe zaražene žutom groznicom. No, ono još gore je da je otok bio i zatvor te polazišna točka s koje su odvozili robove za Europu i Ameriku.
Ovdje su se robovi pregledavali, prali i slali na brodove. Pomalo je zastrašujuće i tužno čuti sve te priče. Grozno je kako su se ti ljudi ovdje tretirali. Možda i najviše ostao mi je urezan podatak da si za svakog kupljenog roba koji je bio fizički jak, a uz to i skup, na gratis dobio i dijete /bebu. Sve u svemu, poprilično šokantno, ali ipak edukativno i osvještavajuće iskustvo.
Obišavši kornjače i zatvor naša tura ovim otokom završava. Zanimljivo da tako malo mjesto može biti toliko bogato poviješću. Po povratku na plažu grabim malo pijeska za kolekciju i krećemo. Da mi ne bi bilo dosadno, po ukrcavanju na brod ponovo močim stražnjicu, ali dobro, moglo je i gore.
Po povratku u Stone Town dajemo Gladijatoru i Khamisu napojnicu, pozdravljamo ih, i sjedamo u prvi restoran na samoj plaži. Gladni smo za poludjeti, a i ovdje je super mjesto za dočekati zalazak sunca. Naručujemo klopu i skroz zaboravljamo da postoji mogućnost dugog čekanja. Gladnima, jezik nam izgleda bio brži od mozga.
Čekamo i čekamo. Nema nikoga! Što ćemo? Ništa! Jedemo nakon više od jednog i pol sata čekanja i nakratko uživamo u zalasku sunca. Ajde konačno i taj zalazak, prvi na ovome putu, ali i toliko lijep da si opraštam za sve ranije dane.
S zalaskom sunca i dolaskom noći, hodamo mračnim i usamljenim ulicama Stone Towna. Nije baš da svi uživaju, jer se kod nekih osjeti strah, no, ja uživam! Nije posve ugodno, mračno je i pomalo jezivo s puno sumnjivih tipova koji hodaju okolo. No, to nas ne sprječava od ulaska u svaki drugi dućan sa suvenirima. Ovdje bih mogao pokupovati apsolutno sve i potrošiti sav novac koje imam. Nažalost. Nemam puno! Možda i bolje…
Obavivši kupovinu suvenira prolazimo kroz živopisni Darajani market. Ovdje sve miriše od hrane, peče se, kuha puno je života. Cure nam sline, što me podsjeća da moram poslati poruku Saviu da stižemo i da mogu početi raditi za jesti. Samo se nadam da opet nećemo čekati!
Moje želje se, naravno, nisu ostvarile i po dolasku u resort opet čekamo. Nema veze, našu glad ublažavaju nam napitcima od svježe cijeđenog voća pa im opet opraštamo. Nakon večere, Grega je opet ispod palmi, na pijesku, instalirao mjesto za druženje gdje smo do dugo u noć razgovarali i uživali u zvjezdanome nebu. U jednom je trenutku nestalo struje i između palminog lišća imao sam priliku gledati najljepše nebo koje sam u životu vidio!
23.4.2026














