Nakon sat i pol vožnje i moje muke, te pauze u nekom restoranu radi ručka, dolazimo na plažu Muyuni. Dočekuje nas potpuno pusta, beskrajno duga i bijelim pijeskom ispunjena plaža. Nigdje nema nikoga osim nas!
Za razliku od ostalih plaža, ova gleda na maleni otočić imena Mnemba island, navodno u privatnom vlasništvu, i to od Billa Gatesa. Otok je okružen nevjerojatno tirkiznom bojom mora i koraljnim grebenom koji je proglašen zaštićenim morskim područjem.
Za vrijeme oseke na ovome se dijelu pojavljuje maleni pješčani otočić koji tada postaje prava turistička atrakcija. Zbog njega, turisti često taj otočić nazivaju i „Mnemba atolom“, što zapravo i nije točno jer je atol otok koji okružuje lagunu, što ovdje nije slučaj. Otok je osim toga i prirodno stanište i mrjestilište zelenih morskih kornjača, tri vrste dupina, grbavih kitova i kitopsina. Zvuči jako lijepo, zar ne? Zvučalo je tako i nama kada nam je Thomas sve to govorio, a pogotovo kada smo saznali da smo zakasnili i promašili oseku. E moj Thomase, ovo si isto tako trebao znati!
Kako nemamo drugog izbora odlučujemo ostati na plaži i ne raditi apsolutno ništa. Svo voće nestaje u trenu, što niti ne čudi, s obzirom na to koliko je sočnije, slađe i okusom bogatije od onog što jedemo u Hrvatskoj. Kako je nestalo voće, nestali su i svi moji suputnici, neki su otišli na kupanje, a neki u šetnju. Kako nisam vidio smisao u tome da me vuku po plaži i pijesku, ostao sam sam, kao „čuvati“ stvari…
Sam, kao da nekako zapažam i primjećujem više. Promatram kako se more postepeno povlači, a uz pogled na tirkizni ocean i otok Mnembu, sada ovuda prolaze i prvi ljudi. Lokalci prolaze na biciklima, ribari dolaze s čamcima, a u daljini čujem i vidim lokalnu djecu kako igraju nogomet. Konstantni vjetar nosi sa sobom miris mora i spašava me sigurnog pregrijavanja, kao i zvukove palminih listova koji se konstantno sudaraju nad njegovom upornošću.
S povratkom mojih suputnika, oseka je sada i više nego vidljiva. Nevjerojatno kojom brzinom se more povuklo, kao i sunce koje nam se sada sakrilo iza leđa i svih palmi. Kako vrijeme prolazi tako svega tridesetak metara ispred sebe promatram stvaranje malenog pješčanog poluotoka radi kojeg ponovno ostajem sam. Svi odlaze kako bi vidjeli ono što već neko vrijeme promatram…
Taj trenutak u meni budi osjećaj ljutnje i frustracije ponajviše iz razloga što nemam taj luksuz i slobodu „ustati“ i otići negdje bez pomoći, kao i moji suputnici. U ovakvim trenucima nemam izbora osim čekati i nadati se da će, pronađu li nešto zanimljivo, donijeti to i pokazati mi. Nakon par minuta to se i događa te mi donose malenu meduzu koja se nasukala na obalu i uginula.
Iako mi se sviđa, ne mogu protiv toga kako se osjećam jer nisam otišao vidjeti poluotočić. To na neki način osjeća i uočava Grega, koji mi nudi odnijeti me do tamo, bez kolica, a zna se da je ribu u vodu jako teško natjerati! Odnosi me skroz do poluotoka, ostali donose moja kolica u koja sjedam i na trenutak kao da moj invaliditet u potpunosti nestaje.
Po povratku na naše mjesto na plaži, prilaze nam upravo oni klinci koji su u blizini igrali nogomet. Znatiželjnih nas lica okružuju, neki su nam blizu, a neki izviruju iz drvenih čamaca u blizini. Dajemo im sve što nam je ostalo, a najviše od svega, vodu! Odjednom netko vadi bananu, a jedan od klinaca izgovara ba-na-na, na pomalo smještan način. Na to se nadovezuje moja sestra i započinje pjesma, ples i skakanje na izmišljenu ba-na-na pjesmu! Thomas fotografijom ovjekovječuje trenutak i tu nastaje jedna od mojih najpoznatijih fotki na kojoj sam okružen klincima koji skaču i viču ba-na-na! Sa zalaskom sunca ih pozdravljamo i krećemo prema našem smještaju…
Saviu, našem gazdi, odmah šaljem poruku da krećemo i da mogu početi spremati večeru. Tako smo se dogovorili, da svaki dan ujutro odlučujemo što ćemo ručati/večerati i da onda samo javimo sat i pol vremena prije nego dolazimo.
Konačno stigavši u smještaj, umorni i gladni odlazimo ravno u naš mali bar na samoj plaži. Nema nikoga osim nas, niti u baru, niti u cijelom smještaju. Kao da imamo jedan dobar dio plaže samo za sebe! Nadajući se kako je večera gotova, odmah nas rastužuju i govore nam da nije. Tu shvaćamo taj njihov „pole pole“ (polako) u pravom smislu riječi, a Thomas nas umiruje govoreći da je to posve normalno i da se u restoranima čeka i po dva sata za hranu…
Večeru dočekujemo tek sat vremena nakon, a opraštamo im odmah vidjevši kako su to sve lijepo za nas pripremili i servirali. Tu odmah pada dogovor da u nastojanju da ih malo zeznemo, Saviu za večeru javljam još ranije!
Po završetku večere i zatvaranja bara, premještamo se na plažu ispred naše kućice gdje nastavljamo s druženjem i uživanjem u pogledu na nevjerojatno zvjezdano nebo koje se probija kroz palmine krošnje.
-
- 21
24.3.2026
