Još neko vrijeme provodimo na terasi dok Thomas ne odlučuje da je vrijeme za pokret. Idemo u nekakve kružne tokove kaže. Kakve kružne tokove? I stvarno, dolazimo do prvog od mnogobrojnih kružnih tokova s kojih postoji veća šansa vidjeti nešto. Naravno, ni g od geparda, ali zato su tu neke blesave ptice, antilope, majmuni i u daljini, nabrijani mužjak slona!
Odjednom netko viče: „Slonovi“! Opet slonovi? Polako se spuštaju do rijeke, prateći prvog slona koji ispituje teren. Oh, krasno! Izdišući od zakuhanosti, pomislim kako ćemo sada ovdje provesti neko vrijeme gledajući slonove. Ipak mi više paše kada se vozimo, zrak struji i puše po meni. Pomiren s činjenicom da ovdje ostajemo neko vrijeme, guram glavu kroz prozor i molim Nineka da me zalije. Uz to, dobivam i hladnom vodom natopljeni ručnik oko vrata.
Slonovi dolaze do vode i počinje kupanac. Dolaze i ostali džipovi i ubrzo nastaje poprilična gužva. Onaj veliki, alfa mužjak slon, sav se uzvrpoljio i kreće prema rijeci i drugim slonovima, a oni kreću prema njemu. Mislim si kako bi sada mogla nastati totalna ludnica, a mi smo se, glupi ljudi, toliko nabili jedni na druge i zablokirali da nitko neće moći pobjeći. Ulaze te mrcine među džipove i stvarno ti nije svejedno kada tako hodaju pored tebe. Doslovno nas jednim udarcem mogu prevrnuti. Iako mi nije bilo svejedno, apsolutno se ništa nije dogodilo. Krdo se spojilo s nabrijanim alfom i krenuli su svojim putem. Mi smo, hvala Bogu učinili isto jer sam već počeo disati na škrge!
Sve je nekako postalo monotono. Sve je već viđeno, osim geparda, ali s tim naravno nemam sreće. O leopardu niti ne razmišljam. Sunce, vrućina i sparina dolaze do vrhunca. Sada već i vožnja slabo pomaže. Vrtimo se po kružnim tokovima, ali na ništa novo i zanimljivo ne nailazimo. Malo nas nasmijavaju majmuni s plavim testisima koje Nino pokušava dozvati. Ne fermaju nas ni malo, naravno, jer ne nudimo ništa za jesti.
Idemo preko rijeke? Može, u snu!
Ubrzo dolazimo na čistinu kroz koju vodi zemljana cesta. Primjećujem palme koje mi djeluju kao da ih je ovdje netko posadio. Razmišljam o razlici ovoga parka i Serengetija i o tome kako mi ovdje i dalje pola tog djeluje „uređeno“ od strane ljudske ruke. Koristim priliku i Thomas mi s nakupine grabi malo pijeska kako bih ga imao kao suvenir, s obzirom na to da pijesak skupljam.
„Tamo naprijed je lokva, a nakon nje možemo prijeći rijeku“, govori nam Thomas po ulasku u džip. Slažemo se jer, zašto ne? Thomas stišće gas i punom brzinom prelazimo preko blatnjave lokve. Ja prolazim najbolje, s blatnjavom rukom, a kako su prošli ostali, najbolje se vidi na fotografiji ispod.
Dolazimo ispred rijeke i mjesta gdje bi ju trebali prijeći. Pogledavamo se i klimajući glavom odobravamo Thomasovu ideju. On stišće gas i naravno da se ukopavamo ravno na mjestu! Što nas više pokušava izvući van, to se više ukopavamo! Doslovno smo zapeli! Što sad? Svi van i guraj! Naravno, osim mene. Ja kao nepokretna osoba ostajem u „nepokretnom“ džipu. Nepokretnije se još nisam u životu osjećao! Guraju svi, ali ne ide i ne ide. Dolaze nam u pomoć dva džipa i vuku nas van uz pomoć užeta. Pretpostavljam da ovuda više ne idemo…
Vozimo se nazad i kružimo parkom bez nekog plana. Zaustavljamo se na improviziranom mostiću i dok hvatamo lagani povjetarac, u daljini promatramo slonove kako se kupaju u malom jezeru. Ovo je možda i najgori dan što se vrućine tiče od kada smo došli. Doprinijelo je tome i to što sam malo pio pa mi se tijelo tim putem nije moglo hladiti. Kada ti se ovako nešto dogodi, barem meni, onda si psihički opterećen time i ja npr. pokušavam što manje piti. Od toga mi je, naravno, još toplije, a i jače me boli pozadina. Ako me pitate kako je to dvoje povezano, nemam pojma, ali skužio sam da je to tako.
Sunce se skrilo iza sivih oblaka, a sat je pokazao da je vrijeme da napustimo park. Zadnji prizor prije izlasaka – krdo slonova! Ne znam da li da se smijem ili plačem. Znam da bih trebao bit zahvalan što sam vidio slonove, ali baš toliko njih? Izlaze mi na uši! Pomalo razočaran opraštam se od Tarangire Nacionalnog parka.
Vrlo brzo nakon izlaska iz parka, s desne nas strane zaustavlja grupa neodoljivih klinaca. Stajemo kako bi ih pozdravili i dali im sve što imamo. Tina ih fotka i izmamljuje im još veće osmijehe pokazujući im fotografije. Pristiže ih još, a mi smo već sve podijelili! Jadnog su Gregu posve opeljušili. To vrijeme koristim kako bih mokrio i kateterizirao se već korištenim kateterom. Iako mi je ta pomisao užasna, pogotovo s obzirom na to da se nalazimo u Africi i sve je prepuno bakterija, s druge mi je strane nekako drago da smo se snašli. Pozdravljamo ih i krećemo dalje, a kao poklon dobivamo plod od baobaba.
Kao što mi je i obećao, Thomas zaustavlja džip kod „štanda“ sa suvenirima. Pregovaram s prodavačem i kupujem masku od mahagonija. Naravno, i tu nas dočekuju djeca. Sve smo dali onima prije i jedino što nam je ostalo jest jedna čokoladica i par boca vode. Da vodu daš klincima kod kuće, oni to vjerojatno ne bi niti pogledali ili bi se čak i uvrijedili, ali ne i ovi klinci. Ova djeca znaju što znači voda i itekako ju znaju cijeniti. Nevjerojatno je bilo gledati kako tu bocu vode grle i cijene kao da su dobili najbolji poklon na svijetu. Teško ih je gledati tako siromašne i u kakvim uvjetima žive, ali nažalost nemamo im kako više pomoći.
Izgubljeni u Africi
Pao je mrak. Dugim svjetlima pokušavamo vidjeti što više u mrklome mraku i iako se to tako možda ne čini, to je vrlo naporno kada ne postoji javna rasvjeta. Kateteriziran i svjestan da idemo prema smještaju, u potpunosti sam se prepustio i priuštio si popiti veliku količinu vode. Napravio sam to zato da bih se po dolasku u smještaj prije spavanja pomokrio, hidrirao i smanjio rizik od upale. Nisam ni slutio da nešto do smještaja može poći po zlu. Naravno da sam bio u krivu!
Nakon još jednog sela u mraku s lutajućim zombijima skrećemo prema našem smještaju ne znajući da smo zapravo skrenuli krivo. Vozimo se kroz nekakvu šumu s cestom od crvene zemlje. Nemamo pojma gdje smo, oko nas je apsolutna mrakača i pomalo je zastrašujuće. Vozimo se, lutamo, a grubi teren konstantno me baca kao vreću krumpira po džipu. Traje to i traje! Odjednom osjećam da ponovo moram mokrit! Najradije bih se ubio što sam onda popio onoliko vode! Ne mogu sada reći da mi se mokri u ovoj situaciji. Svi su već ludi i gladni i svi jedva čekamo doći u smještaj. Svaki udarac gumom o neki kamen osjetim na poprilično neugodan način, kao da će mi trbuh eksplodirati. Šutim i trpim! Tek kasnije sam naučio da se nije dobro truckati tako s punim mjehurom jer je to isto jedna od stvari koja uzrokuju upalu.
Nakon, u mojoj glavi dugo vremena, konačno smo našli pravo skretanje i stigli u naš lodge. Ne znam ni sam koliko smo dugo lutali i koliko sam dugo trpio, ali bilo je sigurno preko sat vremena. Nemam pojma kako se nisam pomokrio!
Konačno tuš!
Odmah po dolasku otišli smo na večeru. Ne znam tko je bio gladniji. Nakon večere na red je došla vatra, vidikovac i pogled na zvjezdano nebo. Ostao bih ja cijelu noć, ali potjerali su me na tuširanje!
Nisam se tuširao šest dana i nakon tri dana safarija u apsolutnoj prašini, tuširanje je bilo veliko olakšanje. Ne znam ni sam koliko sam prašine u tušu ostavio. Nešto najbolje što me moglo dočekati nakon svega, bio je topli termofor koji se nalazio u krevetu. Sutra se opet dižemo rano i nakon što posjetimo Lake Manyara Nacionani park, krećemo prema aerodromu s kojeg ćemo letjeti za Zanzibar. Zatvaram oči i razmišljam da mi je to možda i zadnja šansa da vidim geparda ili leoparda u divljini. Naravno, te misli popraćene su razno razni zvukovima koji dopiru izvana, između ostalog i zvukovi hijena.
26.1.2026
