Pojava ozbiljne bolesti promijeni naš život. Različiti ljudi različito reagiraju, ali svima se život promijeni, a koliko će se drastično promijeniti ovisi o brojnim faktorima.

Jednako kao što ta promjena utječe na osobu koja se nosi s bolešću, svaka ozbiljna dijagnoza utječe i na čitavu njihovu okolinu. Članovi obitelji, prijatelji, kolege s kojima si ostvario kakvu-takvu bliskost… svi se nađu pod udarom i realno, mnogi od njih ne pokažu se najboljom mogućom podrškom. Članovi obitelji i prijatelji često imaju najbolje moguće namjere, ali rijetko se te namjere provedu u djelo.

A kada smo mi ti koji se borimo za zdravlje iznimno je važno distancirati se od floskulaša. Mnogi od njih imaju dobre namjere, ali zapravo ne razumiju kako se osjećate niti to žele naučiti pa sipaju floskule.

“Ma bit će sve dobro. Digni glavu. Svako zlo za neko dobro. Bog ima plan za tebe, za sve postoji neki razlog. Moraš živjeti za djecu. Ma mo’š ti to. Nije tako strašno…”

Lista floskula kojima članovi okoline zasipaju oboljele beskrajno je duga, no problematičnije je što su floskule beskrajno kontraproduktivne.

Korištenje floskula kad se netko bori s ozbiljnom bolešću jest kao da flasterom pokušavate zaliječiti prostrijelnu ranu!

Ne tvrdim da u nekim klasičnim floskulama nema i istine i nipošto ne tvrdim da nema dobrih namjera u pozadini, ali vrlo često nema nikakvog pozitivnog efekta. Floskule žele brzo zaliječiti preduboku ranu jer im je cilj da brzo prijeđemo preko nečega, ali ovdje je to nemoguće jer smo vrlo često ozbiljno psihički uzdrmani, a to nije vrijeme za brza rješenja. Ovo neće proći samo tako! Svaka ozbiljna dijagnoza zahtijeva mnogo vremena i energije. Zahtijeva mnogo pažnje liječnika, ali i nas samih. Jer trebamo ponovno pronaći tlo pod nogama, trebamo izaći na kraj sa svim strahovima i brigama, novim tijelom i novim životom, novim odnosima s okolinom, novim mislima i emocijama… A sve se to ne može olakšati uopćenim savjetićima koji uopće ne uzimaju u obzir kako se zaista nosimo sa situacijom.

Dakle, osobe koje se bore za zdravlje ne žele da im nasilno dižete glavu kad imaju razloga da bude spuštena. Žele da plačete uz njih i da budete strpljivi dok oni polako dižu glavu.

Ne žele čuti o Božjem planu ako u ovom trenutku ne mogu prihvatiti taj plan.

Ne žele čuti ni da moraju živjeti za djecu jer su ionako užasnuti da neće biti tu za svoju djecu pa im to samo povećava strah i tjeskobu.

Ne žele čuti da će sve biti dobro, nego žele čuti da ćete biti uz njih i kada bude loše.

Ne žele slušati da nije tako strašno kada oni osjećaju da jest i imaju pravo na svoje osjećaje.

Kada smo bolesni, ne trebaju nam nečije floskule, ali nam itekako treba podrška, prihvaćanje, prisutnost…

Ne treba nam jalovo obećanje da će sve biti u redu ako u tom trenutku osjećamo da je svašta u neredu! Treba nam slušanje, a ne pričanje u prazno. Treba nam suosjećanje i osjećaj da se od te nesigurnosti možemo bar na trenutak odmoriti u nečijim rukama, pogledu… To će umiriti našu psihu, ali i osnažiti tijelo.

Naime, nema magičnog štapića kojim ćemo iste sekunde pronaći tlo pod nogama i osjećaj sigurnosti u srcu. Bio bih presretan da ima jer znam koliko se ljudi lome. Znam koliko je užasavajuće kad te rastrga najhladnija moguća noćna mora jer si sanjao da nećeš dočekati maturu svoje djece. Da ih nećeš gledati kako postaju zreli ljudi. Da nećeš stići ostvariti svoje snove… Neke osobe i usred dana preplavi prehladni, ljepljivi znoj dok obavljaju nešto usputno. Samo se sruči na njih… I znam da je teško, znam… Nema tu lakih rješenja, dragi moji. Instant-rješenja ne postoje.

Zato su floskulaši dio problema. Jer ne razumiju da ne razumiju. Misle da su dobre namjere dovoljne. Neki će se čak uvrijediti kad im kažete da vam ne odgovara takav pristup “jer kako ne vidite da vam žele pomoći”. Oni si često umisle da se vaša bolest događa njima, da su oni subjekt, da biste vi morali misliti na njihove osjećaje, a ne obrnuto. Takvi narcisi obično imaju psihičku strukturu petogodišnjaka i s njima nema kruha. Niti razumijevanja ili poštovanja.

Dok se borite za zdravlje, zadnje na što biste trebali trošiti energiju jest odgajanje petogodišnjaka u odraslom tijelu.

Treba vam sva energija koju imate i tada doista nije vrijeme za ispravljanje tuđih infantilnih drina. Tada je najmudrije zahvaliti im se na dobroj volji, savjetovati im da se raspitaju kako mogu istinski biti od pomoći te ako vas ne čuju, oslobodite prostor za ljude koji vas mogu razumjeti. A njih pustite da se bakću sami sa sobom. Nemate vremena za floskulaše, čak i ako imaju dobru namjeru.

Znam da to nije uvijek ni jednostavno ni bezbolno jer se nekada radi i o članovima obitelji i prijateljima. Ali ipak je nužno dati si pravo da se okružite ljudima koji će vas razumjeti i znat će pružiti pravu podršku.
Sretno!

Bruno Šimleša (1979.) autor je 10 knjiga iz područja popularne psihologije i duhovnosti. Po struci je sociolog, a diplomirao je 2003. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Prijašnje knjige u kojima je fokus bio na odnosu prema sebi i ljubavi kao što su Ljubavologija i Škola života jedne su od najprodavanijih knjiga u Hrvatskoj i regiji. Njegovi su naslovi objavljeni i u Sloveniji, Srbiji, Makedoniji i Albaniji, a ukupno je prodano više od 200.000 primjeraka. (P)ostati zdrav je njegova prva knjiga s fokusom na zdravlje.

Tema nije odabrana slučajno jer više od 15 godina pomaže oboljelima od raka da se nose sa svim izazovima pa je dio tih iskustava prenio i u ovoj knjizi, ali se oslonio i na zaključke brojnih znanstvenih istraživanja koja dokazuju utjecaj uma na tijelo.

Udruga Sve za nju 2016. godine dodijelila mu je nagradu VAM zbog pomaganja onkološkim pacijentima i senzibiliziranja javnosti za probleme svih koji se bore s rakom. Kao malo dijete liječio se od trombocitopenije na Odjelu dječje hematologije i onkologije. Iz tog vremena pamti poseban odnos s doktorom Tiefenbachom čiji je pristup bio presudan faktor za kreiranje Bruninog odnosa prema zdravlju.

Dvije godine vodio je emisiju Svaki dan, dobar dan na Hrvatskoj televiziji i redovito surađuje s brojnim medijima u Hrvatskoj i regiji. U braku je 14 godina i ponosni je tata predivne dvanaestogodišnjakinje čijoj generaciji želi da se mudrije brine za svoje zdravlje što je glavni cilj ove knjige.